Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.



 
PrijemLatest imagesTražiRegistruj sePristupi

 

 LOV NA VUKA I DEO

Ići dole 
3 posters
AutorPoruka
srpskelegende
Moderator
Moderator
srpskelegende


Broj poruka : 1304
Datum upisa : 05.02.2011
Godina : 51
Lokacija : Banatsko Novo Selo

LOV NA VUKA I DEO Empty
PočaljiNaslov: LOV NA VUKA I DEO   LOV NA VUKA I DEO EmptySre Feb 16, 2011 9:47 am

prilikom lova na divlju svinju, teren jugoistocna Bosna, imao sam tu srecu da odstrijelim vuka i to u veoma specificnim okolnostima.
Naime, prilikom obilaska terena u potrazi za divljim svinjama, kojih je sve manje na nasem podrucju zahvaljujuci upravo vukovima, nasao sam trag krupnog samca. Teren na mjestu pronalaska bio je tipican za ovo podrucje Bosne, bukova suma na strmim obroncima poluplaninskog terena, ispresjecana bezbrojnim potocima i vododerinama. Vodio sam dva kera, dvoipogodinjeg Lisu i stenca Arcija, oba posavski gonici. Liso, vec iskusan svinjar za svoje godine, odmah je reagovao na trag cviljenjem i postekivanjem nakon cega sam ga odmah pustio i obavjestio ostale kolege na cekama da prate njegovo glasanje na tragu, jer ga ja za veoma kratko vrijeme necu moci cuti zbog konfiguracije terena. U iscekivanju pronalaska svinje i markiranja krenuo sam stotinjak metara tragom svinje vrseci istovremeno obuku i mladog Arcija, koji je izvanredno pratio trag i takodje se oglasavao na povodniku. Odjednom, cujem promjenu u Lisinom oglasavanju. Poceo je da cvili u prekidima, primjetio sam da vise ne prati trag, vec da se veoma cudno oglasava. U jednom momentu sam pomislio da se nije zaglavio negdje u siprazju, ali sam primjetio da se vraca prema meni i cvili i na momente zapomaze. Kada mi je prisao na oko 100 metara pomislio sam da su mozda u pitanju vukovi. Namjestio sam se uz jedno bukovo stablo, Arci je bio zakacen za pojas pantolona, privucem ga jos blize sebi, stanem nogom na povodnik da me ne trza ako budem pucao. A onda na oko 70 metara iza jedne kose pojavljuje se Liso i za njim dva vuka od kojih ga onaj prvi sustize i hvata za butine, medjutim, on se uspjeva otrgnuti i nastavlja bjezati u mom pravcu. Namjestim se jos bolje, podignem pusku (zastavin 300 win mag) i lovim ga u koncanicu. Odjednom Liso stade na oko 40 m od mene i okrenu se prema vukovima, stade i vuk i gledaju se. U momentu hvatam prvog vuka u prsa i pucam. Pao je na mjestu, kao pokosen, bez glasa! Prepunim, al drugog nisam uspio uhvatiti ni pogledom a kamoli na optiku! Liso dodje meni, pomilujem ga, pregledam i osim jedne rupe od zuba na unutrasnjosti butine i nekoliko iscupanih dlaka, nije imao drugih povreda. Pridjem vuku kad imam sta vidjeti! Posred cela! Nisam mogao vjerovati, nisanio sam u grudi, ali valjda prilikom okidanja sam podigao pusku ili zato sto je puska upucana na 200 m pa je otislo visocije! Cak su mu i oci ostale sirom otvorene! Evo i slike:




Malo mi je neobicna ulazna rana, vise lici na izlaznu, metak je PPU, zrno 9,7 gr, vjerovatno je zrno odmah na kosti expandiralo ili zbog blizine. Uglavnom on je pao i jedan od mojih snova se ispunio! Rijec je o zenki, staroj oko dvije godine. U stomaku smo pronasli samo ostatke jabuke i divljih krusaka, sto navodi na zakljucak da ih glad vec tjera da love pse, sto se kod nas do sada nije desavalo.
LOV NA VUKA I DEO CIMG3472
Nazad na vrh Ići dole
srpskelegende
Moderator
Moderator
srpskelegende


Broj poruka : 1304
Datum upisa : 05.02.2011
Godina : 51
Lokacija : Banatsko Novo Selo

LOV NA VUKA I DEO Empty
PočaljiNaslov: Re: LOV NA VUKA I DEO   LOV NA VUKA I DEO EmptyPet Feb 18, 2011 1:22 pm

vuk - najneuhvatljivi grabežljivac na svetu. Ljudi su ga vekovima pokušali istrebiti i izbrisati sa lica zemlje, ali on je uvek pronalazio odgovor i opstao do današnjih dana. Lovac, tako inteligentan i sposoban da su u davnini ljudi sledili njegove trgove i hranili se njegovim ostacima, tako snažan da može oboriti žrtvu i do deset puta težu od sebe.
Njegov položaj u lancu ishrane se nalazi na samom vrhu, te stoga vuka nazivamo top predatorom. Hrani se pretežito krupnom divljaci, poput jelena, srna, divljih svinja, pa cak i bizona. U oskudnim vremenima ne smeta im ni lov na zeceve, veverice, patke, guske i ostale ptice. Kad stvarno teško pronalaze plen mogu jesti i miševe, neke insekte pa cak i bobice.
Vukovi dugo traže svoga partnera, a kad ga pronađu ostaju zajedno celi život. Ako jedan od partnera strada ili ugine, drugi vuk ili izabire drugog partnera ili odlazi iz copora i ostaje usamljen celi život.
Vukovi se pare samo jedanput godišnje, a postaju polno sposobni za parenje od trece godine.
Razdoblje trudnoce u vukova traje oko 63 dana. . U leglu obicno bude 4 do 6 vučića, a svaki teži oko pola kilograma. Vučića svoju mladunčad donosi u jazbine i vučići tamo provedu svojih prvih 6 do 8 nedelja života. Vučići dolaze na svet slepi i gluvi. Posle dve nedelje, oči im se otvore, Posle tri mogu čuti i hodati i počinju se hraniti čvrstom hranom. Kad navrše mesec dana mogu upoznati ostale članove čopora.
Za mladunčad se osim majke brinu i svi ostali članovi čopora koji su pretežito svi rodbinski povezani. Kad napune 8 nedelja vučići izlaze iz jazbine .
U drugoj godini života kada njihovi roditelji podižu nove mladunče, sada vec odrasli vukovi mogu to vreme provesti sa ostatkom čopora ili lutajući sami.
Nazad na vrh Ići dole
srpskelegende
Moderator
Moderator
srpskelegende


Broj poruka : 1304
Datum upisa : 05.02.2011
Godina : 51
Lokacija : Banatsko Novo Selo

LOV NA VUKA I DEO Empty
PočaljiNaslov: Re: LOV NA VUKA I DEO   LOV NA VUKA I DEO EmptySub Feb 19, 2011 11:23 pm

NA SVAKIH DESET HILJADA LJUDI U SRBIJI ŽIVI PO JEDAN VUK. GLAVNI GRABLJIVAC SEVERNE HEMISFERE JE VRSTA KOJA JE U SRBIJI TRADICIONALNO IZLOŽENA NAJVEĆEM PROGONU, ALI SE VUK ODLIČNO PRILAGOĐAVA NOVIM USLOVIMA ŽIVOTA I OPSTAJE, UPRKOS TOME ŠTO JEDVA DA SE VODI IKAKVA POLITIKA NJEGOVOG OČUVANJA

Čopor će dugo lutati dok ne pronađe pogodno prirodno stanište. U ogromnom prostranstvu svoje lovne teritorije, smestiće se uvek na najnepristupačnijem području, daleko od naseljenih oblasti, u kakvoj gustoj i niskoj šumi, u zaraslom šipragu ili trsci močvare. Na takvom mestu sa razvijenom vegetacijom i blizu vode, čopor pronalazi plitko udubljenje – brlog, kakvih ima pod korenom prevrnutog drveta, u pukotini stene, u strani jaruge ili vetrolomu.
Sivi, obični evropski vukovi, Canis lupus, po prirodi su lutalice koje prelaze stotine kilometara u potrazi za plenom, ali za leglo gde će odgajati mladunce biraju što skrovitije mesto. Za njega su slabo vezani i čak sumnjičavi u pogledu bezbednosti – ovi grabljivci bez prirodnih neprijatelja koji se na evropskom kontinentu hiljadama godina nalaze na vrhu lanca ishrane, danas pre nego što odu ili se vrate u brlog, gotovo uplašeno zameću tragove i dugo kruže oko legla, kako ne bi za sobom doveli jedinu opasnost od koje strepe – čoveka.
"Vuk je veoma oprezna životinja i izbegava bilo kakav kontakt sa čovekom", kaže za "Vreme" magistar Milan Paunović, viši kustos i načelnik Sektora zaštite u Prirodnjačkom muzeju. Takva opreznost je više nego opravdana – nekadašnji suparnici u lovu, ljudi su u većem delu Evrope, naročito na zapadu, gotovo istrebili vukove. Kao i u drugim zemljana na istoku i krajnjem jugu kontinenta, u Srbiji je ovaj krupni predator još daleko od izumiranja, ali je vrsta koja je po tradiciji izložena najvećem progonu. U kakvom se stanju danas nalazi populacija srpskog vuka, čijim se imenom plaše deca i rasteruju natprirodne sile?
EVROPSKO PRIBEŽIŠTE: "Populacija vuka u Srbiji je stabilna", objašnjava Paunović i dodaje da su vukovi na Balkanu očuvali "kontinuitet svog postojanja", ali da to ne znači da nije potrebno izraditi i sprovoditi nacionalni plan upravljanja. Vuk je ugrožena evropska grabljivica koja je zaštićena većim brojem međunarodnih konvencija, a naročito Bernskom konvencijom o zaštiti evropske divlje faune i flore i prirodnih staništa i Berlinskom konvencija o biološkoj raznovrsnosti, kojima je Srbija pristupila, ali još nije razvila nikakav mehanizam zaštite vukova.
Nedavno je Direktorat E za životnu sredinu Evropske komisije uputio zahtev nadležnim institucijama i nekolicini istraživača za informaciju o stanju populacije i merama zaštite vukova u Srbiji. Ova znatiželja Evropske unije, podstaknuta informacijom da se očekuje povećan uvoz trofeja vuka iz Srbije, posle mnogo godina je skrenula pažnju na mitsku zver o kojoj su, skrivenoj u divljini, brinuli samo biolozi istraživači, revnosniji lovci i drugi ljubitelji grabljivaca.
Najpodrobniji prikaz stanja vukova u Srbiji daje dokument koji su napravili dr Miroljub Milenković sa Instituta za biološka istraživanja "Siniša Stanković", mr Milan Paunović iz Prirodnjačkog muzeja i mr Duško Ćirović sa Biološkog fakulteta u Beogradu. Pod nazivom "Akcioni plan za očuvanje vuka u Srbiji", ovu studiju je u okviru jednog istraživačkog projekta pre dve godine naručilo Ministarstvo zaštite životne sredine, ali ga nije publikovalo, budući da takve dragocene preglede državni organi ne uspevaju da predstave javnosti zbog nepostojanja odgovarajućih međuresornih komisija. No, kad je Evropska komisija pokazala interesovanje za srpske vukove, postojeći akcioni plan je odlično poslužio, pa su ga, uz saglasnost ministarstva, sami istraživači poslali u Brisel.
Po podacima koji su u ovoj studiji prikupljeni, trenutno u Srbiji živi između 700 i 800 jedinki, što znači da po jedan vuk živi na svakih deset hiljada ljudi i da uz Bugarsku, Makedoniju, Grčku i Španiju, naša zemlja ima jednu od najvećih populacija ovog grabljivca na jugu kontinenta. Vučji čopori naseljavaju brdsko-planinske i šumovite oblasti Srbije koje grade "potkovicu sa šumadijskim hijatusom gde se vuk samo retko kreće" (videti okvir). U južnom Banatu žive karpatski vukovi, dok ostatak zemlje naseljava naročiti balkanski vuk, takozvani dinarski tip sivog vuka, koji se samo uslovno može smatrati podvrstom.
SEZONA LOVA: Po srpskim zakonima, osim u doba lovostaja vuk nije zaštićena vrsta. Ubijanje vukova je stoga svuda dozvoljeno, osim na području Deliblatske peščare i Vršačkih planina, gde inače živi najgušća populacija vukova na svetu, koji su poreklom sa Karpata. Na osnovu Zakona o lovstvu iz 1993. godine i Naredbe o lovostaju divljači iz 2002. godine, lov na vuka je zabranjen u toku cele lovne godine samo u Deliblatskoj peščari. Mada ih je Autonomna Pokrajina Vojvodina na celoj svojoj teritoriji zaštitila Uredbom o zaštiti prirodnih retkosti, vukova ima samo u ovom delu Banata.
"Lov na vuka ima dugu tradiciju u Srbiji i ona se shvata kao deo istorijske borbe vuka i čoveka", kaže Paunović, dodajući da pošto svako može sasvim po zakonu, mada na propisane načine usmrtiti vuka, oni se ponekad love nehumano i bez evidentiranja odstrela. Populacija trenutno nije ugrožena, ali takav zastareo sistem zaštite je u praksi nedovoljno efikasan i moglo bi se reći, ponekad budi najniže ljudske nagone.
Lovci povremeno organizuju hajke na vukove, što se najčešće završava bez ulova, samo kao povod za dobru trpezu i pijanku, ali ponekad dovede do odstrela celog čopora, što je sasvim poguban oblik lova. Uz to, folklorna obeležja lova na vukove izrodila su se u nekim delovima zemlje u neukusno ponižavanje mrtve životinje. Lovci, još uvek krvavo truplo ulovljenog vuka sa iskeženim vilicama nose kroz lokalna naselja, ponekad ga vezuju za haubu vozila i uz pucnjavu, slave njegov odstrel. "To najmanje od svega liči na sportski lov", kaže Paunović.
Vukovi stradaju i od udara vozila, a zabeleženo je i da ih truju i njihova legla uništavaju, što se često činilo u ranijim decenijama. Procenjuje se, čak, da se oko 30 vukova trenutno drži u zarobljeništvu, što je protivzakonito, pošto se kao ni ostale divlje životinje vuk ne bi smeo mučiti i držati u kavezu.
Jedan od najvećih problema jeste što se u Srbiji trenutno ne vrši nikakav sistemski monitoring stanja populacije. Prema nepotpunim, ali jedino dostupnim podacima Lovačkog saveza, godišnje se odstrelom iz populacije izluči oko 170 do 230 vukova. Ove brojke ne obuhvataju one jedinke koje stradaju na druge načine, pa i krivolovom u Deliblatskoj peščari.

KRVOLOČNA ŠTETOČINA: Odakle tolika revnost u lovu na vukove? Glavni argumenti za njegov odstrel jesu šteta koju nanosi i njegova navodna krvoločnost. Rasprostranjeno je viđenje da vuk napada i ugrožava čoveka, mada za to gotovo da nema potvrda. Svi zabeleženi slučajevi potvrđuju da vuk samo ponekad posmatra čoveka iz daljine i uglavnom beži od njega, osim kad je reč o već napadnutoj ili bolesnoj životinji (videti okvir). Sa druge strane, seljaci tvrde da im vukovi ubijaju stoku, a lovci da uništavaju plemenitu divljač, srndaće, jelene i druge papkare.
Sve te povike na vuka nisu sasvim bez osnova. Činjenica je da se vuk prilagodio savremenim uslovima, što mu je i omogućilo opstanak pored čoveka. Tako, vuk hranu ponekad pronalazi i na deponijama, a često lovi i stoku koja je puštena u samopas. Paunović kaže da u sezonama kad opada brojno stanje divljači, vuk prilazi bliže ljudima i pritisak na stoku postaje veći.
A kad vuk ubije ovcu ili kravu, njihov vlasnik u Srbiji nikako ne može da nadoknadi štetu, ne samo zbog statusa vuka kao nezaštićene vrste već i zbog niza drugih prepreka za to. "Nemamo regulisan sistem kompenzacije", objašnjava Paunović, dodajući da je svega dva do tri odsto stočnog fonda uopšte osigurano u osiguravajućim kompanijama. Uz to, u Srbiji još uvek postoji ekstenzivno stočarstvo – stoka se u ispašu pušta sama ili boravi u nezaštićenim torovima, bez električnih pastirica, pravih pastira ili pasa koji samim svojim prisustvom uspešno odvraćaju vukove od lova.
"Vuk je naučio da koristi propuste čoveka", kaže za "Vreme" doktor Miroljub Milenković, naučni savetnik na Institutu za biološka istraživanja "Siniša Stanković", dodajući da vuk, osim što lovi krupne papkare, ima širok meni i da se prilagodio uslovima života. Ta vrsta lova na domaću stoku se, inače, naziva sinantropna ishrana i može se lako rešiti brižljivijom zaštitom same stoke.
"Čovek i vuk su dva predatora koja uporedo love od pamtiveka", objašnjava Milenković konkurentnost između lovaca i vukova, koja se zaoštrila jer je sve manje plena. "Svaki lovac bi više voleo da se srna nađe u njegovom zamrzivaču nego da je ulovi vuk", kaže i dodaje da nije tačno kako je vuk krvoločna zver jer on, mada opasni grabljivac, nikad ne ubija više životinja nego što mu je potrebno. Osim toga, u ekosistemu vuk reguliše brojno stanje divljači, odstranjujući samo jedinke koje ne mogu da prežive, što je očigledno na primeru Deliblatske peščare. "On je jak evolutivni faktor očuvanja genofonda", smatra Milenković.
AKCIONI PLAN: Naravno, sve to ne znači da je najbolje rešenje potpuna zabrana lova na vukove, koju zagovaraju "ekstremni zaštitari". Besmisleno je samo prepisati restriktivne norme koje su usvojene u zemljama gde su vukovi decenijama, vekovima unazad istrebljeni, kao što su Francuska, Britanija ili Nemačka. Sa druge strane, u Srbiji postoji čitava vojska od 90.000 lovaca, koje zapravo treba integrisati u jedan nov, kvalitetniji sistem očuvanja, koji bi "podrazumevao smislenu i adekvatnu redukciju".
Autori pomenutog Akcionog plana za očuvanje vuka predlažu da se novi sistem uspostavi na suočavanju sa realnim uzrocima "vekovnog konflikta između čoveka i vuka". Jedan od predloga je da se status vuka u Zakonu u lovstvu promeni izmeštanjem iz kategorije nezaštićene vrste u kategoriju lovne vrste sa specijalnim nadzorom. "Takav status podrazumeva niz mera koje polaze od demokratije. O vuku bi se starali lovci, biolozi, šumari, nevladine organizacije zaštitari, i stočari", smatra Paunović.
Nova strategija bi podrazumevala moderno praćenje stanja brojnosti i osnivanje odgovarajućih timova, potpunu obustavu krivolova, obavezno evidentiranje odstreljenih i na bilo koji drugi način stradalih vukova, ali i stradale stoke, zatim osnivanje fonda za isplatu štete od vuka, prihranu vukova i divljači, kao i čitav niz pratećih istraživanja i takozvane transgranične kooperacije. "Idealna slika je da se u životnoj sredini poveća brojno stanje divljači tako da vuk nema potrebe da ugrožava stoku", smatra Milenković.


Canis lupus
Prema podacima Međunarodnog centra za vukove (www.wolf.org), na planeti žive tri vrste vuka: najpoznatiji sivi vuk (Canis lupus), crveni vuk (Canis rufus) i etiopski, abisinijski vuk (Canis simensis) koga neki istraživači smatraju za šakala, a ne vuka. Sivi vuk naseljava severnu hemisferu, a na teritoriji Evrope ima više podvrsta. Vuk je snažno građena zver srednje veličine. Kako ocenjuju naši biolozi, Milenković, Paunović i Ćirović, vuk ima univerzalni tip građe mesoždera koji je kod njega "doveden do visokog savršenstva". Sa velikom glavom i snažnom čeljusti, muskuloznim vratom i jakim dugim nogama, vuk je posebno "osposobljen za lov brzim i istrajnim trčanjem". Vuk se hrani gotovo svim kičmenjacima, pre svega papkarima i kopitarima, a potom su mu na meniju zečevi i razne druge životinje. Ponekad se hrani i ostacima uginulih životinja. Prema podacima Evropske inicijative za velike mesoždere (www.lcie.org), mužjaci vuka u proseku teže od 20 do 60 kilograma, a ženke od 15 do 55 kilograma. Vukovi su monogamne životinje i jednom formiran par vuka i vučice nikad se ne raskida. Oni se pare od januara do marta, vučica nosi plod od 62 do 75 dana, a u jednom leglu ona u proseku ošteni šest vučića.
Rasprostranjenost
Vukovi na zapadu Evrope gotovo su istrebljeni. Na jugu Evrope i u regionu Balkana zadržao se velik broj sivih vukova – populacioni trend je u porastu u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Hrvatskoj, Sloveniji, Rumuniji i Albaniji, stabilan u Mađarskoj, Grčkoj i Bugarskoj, a u opadanju samo u Bosni i Hercegovini, što je povezano sa ratom. Pritom, vuk nije zaštićen u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj i Albaniji. Brojnost populacija je sledeća:
Srbija: 700–800 vukova
Crna Gora: 200–300 vukova
Makedonija: više od 1000 vukova
Bosna i Hercegovina: oko 400 vukova
Hrvatska: 100–150 vukova
Slovenija: 30–50 vukova
Mađarska: manje od 50 vukova
Grčka: 1500–2000 vukova
Bugarska: 800–1000 vukova
Rumunija: 2500 vukova
Albanija: 250 vukova
Napadi na čoveka
Vuk nije nikakva pretnja čoveku. U literaturi jedva da ima zabeleženih slučajeva neizazvanog napada vuka na čoveka, a neki istraživači smatraju da u poslednja dva veka ne postoji nijedan. Uz to, uprkos njegovom mitskom, religioznom i tradicionalnom značaju, pojedini biolozi veruju da je "vrlo mali deo ljudske populacije imao bilo kakva direktna iskustva sa ovom vrstom". Strahu od napada vukova doprinose melezi, koji nastaju ukrštanjem divljih pasa i vukova i koji zadržavaju instinkt velikog predatora, a pritom smeju da se približe čoveku. Kako kažu biolozi Milenković, Paunović i Ćirović, od svih iskaza o navodnom napadu samog vuka, dobijenih usmenom anketom sa našeg područja, "većina se posle kritičke analize svela na slučajeve radoznalog i slobodnog posmatranja ili praćenja ljudi na distanci". S druge strane, ima dosta primera kad su ljude napali vukovi zaraženi besnilom, što je najčešći motiv napada vukova na čoveka. Pored slučajeva sa bolesnom životinjom, Milenković, Paunović i Ćirović kažu da postoje mnogobrojni, isprovocirani slučajevi "kada domaćin nasrće golim rukama ili vilama na zatečenog vuka u staji u koju je upao i ne može da iskoči, pa eventualno u odbrani ugrize", što se po njima, ne može osnovano kvalifikovati kao napad vuka na čoveka.
Život u čoporu
Kao napredni grabljivac, vuk ima visoko razvijena psihička svojstva. Smatra se da je to povezano sa činjenicom da su vukovi visoko socijalno organizovana vrsta. Vukovi žive u čoporima sa razvijenom hijerarhijskom strukturom. Svaki čopor čini dominantan par (alfa mužjak i alfa ženka) i njihovi potomci prve i druge generacije, koji su stari od dve do tri godine. U čoporima kakvi žive u Srbiji obično je pet do osam vukova, a ponekad mu se priključi vuk samotnjak koji nije u srodstvu sa ostalim vukovima. Čopor prevaljuje ogromne razdaljine, čak i po stotine kilometara dnevno, a svi vukovi zajedno love. Hrana se raspodeljuje prema hijerarhiji, tako da mladi mužjaci koji su nisko rangirani vrlo teško preživljavaju i gotovo su gladni. To ih podstiče na migraciju, traženje novih teritorija i osnivanje svojih čopora. Čopor zauzima teritoriju od 100 do 1000 kvadratnih kilometara i vrlo retko zalazi u teritorije drugih čopora.
Nazad na vrh Ići dole
srpskelegende
Moderator
Moderator
srpskelegende


Broj poruka : 1304
Datum upisa : 05.02.2011
Godina : 51
Lokacija : Banatsko Novo Selo

LOV NA VUKA I DEO Empty
PočaljiNaslov: Re: LOV NA VUKA I DEO   LOV NA VUKA I DEO EmptyPon Feb 28, 2011 11:05 am

Pozdrav upravo sam gledao emisiju na rts hajka na vuka u Sipovu R Srpska izuzetno lepi prizori dosli ljudi sa svih krajeva cak iz vojvodine i ako je bilo bez ulova opet ostalo lepo secanje i druzenje sto jedan od clanova kaze sto je za sportistu zlatna medalja to je za lovca vuk.
Nazad na vrh Ići dole
Dorel
Redovni Clan
Redovni Clan
Dorel


Broj poruka : 168
Datum upisa : 03.03.2011
Godina : 47
Lokacija : Uzdin

LOV NA VUKA I DEO Empty
PočaljiNaslov: Re: LOV NA VUKA I DEO   LOV NA VUKA I DEO EmptySub Mar 05, 2011 6:09 pm


Lakse je naci ubistvo coveka na You Tube nego ulov vuka Evil or Very Mad
Nazad na vrh Ići dole
dudo
Pocetnik
Pocetnik
dudo


Broj poruka : 76
Datum upisa : 20.02.2011
Godina : 52
Lokacija : Jagodina

LOV NA VUKA I DEO Empty
PočaljiNaslov: Re: LOV NA VUKA I DEO   LOV NA VUKA I DEO EmptyČet Mar 10, 2011 4:53 pm

LOV NA VUKA I DEO 314e07dfb4

LOV NA VUKA I DEO 5848a5bc9e
Nazad na vrh Ići dole
srpskelegende
Moderator
Moderator
srpskelegende


Broj poruka : 1304
Datum upisa : 05.02.2011
Godina : 51
Lokacija : Banatsko Novo Selo

LOV NA VUKA I DEO Empty
PočaljiNaslov: Re: LOV NA VUKA I DEO   LOV NA VUKA I DEO EmptySre Mar 23, 2011 11:31 am

Par slika trofejnog vuka kapitalca otstreljen u Rumuniji prosle godine.LOV NA VUKA I DEO 569c2a7d6223
tezina 94 kg sta bi ovaj uradio da uleti u neki tor.
Nazad na vrh Ići dole
srpskelegende
Moderator
Moderator
srpskelegende


Broj poruka : 1304
Datum upisa : 05.02.2011
Godina : 51
Lokacija : Banatsko Novo Selo

LOV NA VUKA I DEO Empty
PočaljiNaslov: Re: LOV NA VUKA I DEO   LOV NA VUKA I DEO EmptyUto Apr 05, 2011 1:26 pm

LOV NA VUKA I DEO S20100215LOV NA VUKA I DEO S20100215
Nazad na vrh Ići dole
srpskelegende
Moderator
Moderator
srpskelegende


Broj poruka : 1304
Datum upisa : 05.02.2011
Godina : 51
Lokacija : Banatsko Novo Selo

LOV NA VUKA I DEO Empty
PočaljiNaslov: Re: LOV NA VUKA I DEO   LOV NA VUKA I DEO EmptySre Apr 06, 2011 11:11 am

VUK

Postoje tri vrste vukova. Sivi vuk Canis lupus, Crveni vuk Canis rufus i Etiopijski vuk Canis simensis. Uz tri temeljne vrste vuka postoje i brojne podvrste sivog vuka.
Vukovi prosečno žive 8 do 9 godina ( u divljini ). U zarobljeništvu ponekad znaju doživeti i do 18 godina.
Ako kaskaju kreću se od 8 do 16 km na sat. Ako trče mogu preći i do 45 km na sat. Obično dnevno pređu oko 35 km u potrazi za hranom.
Većinom krepavaju zbog gladi, ali i u sukobima sa vukovima iz drugih čopora u borbama za teritorij. Uz ta dva glavna razloga smrtnosti manji deo spada i u mortalitet uzrokovan raznim bolestima i drugim činjenicama. U područjima gde nema uticaja čoveka, ili je on minimalan, glavni uzrok smrtnosti vukova su drugi vukovi, čak do 70% od ukupne smrtnosti.
Vukovi imaju 42 zuba.Pare se samo jednom godišnje. Psi se za razliku od njih pare dva puta godišnje.
Sezona parenja može započeti već u ranom januaru pa sve do kasnog aprila, zavisno od klimatskih uslova gde vukovi žive. Ukoliko žive u toplijim krajevima sezona parenja započinje ranije.
Graviditet ženke traje 63 dana.
Obično okoti od 4 do 6 mladunaca,i za mladunce brinu i čuvaju ih svi članovi čopora.
Vukovima je usađen prirodni instinkt za lov. Vukovi koji su rasli u zarobljeništvu za puštanje u divljinu naučeni su veštinama lova, ali im preživljavanje u prirodi zavisi o tome koliko su se naučili da se paze od se čoveka. Ali vukovi koji su rođeni u divljini svakako su učeni od strane svojih roditelja veštinama lova.
Pritisak vučje čeljusti iznosi 300 kg po cm2, što je dva puta jače od Nemačkog ovčara. Vukovi mogu smrviti velike kosti u par ugriza.
Kod nas su glavni plen vukova krupna divljač: jeleni, srne, divlje svinje, ali i ostali sitni glodavci poput zečeva.
Vukovi su društvene životinje. Zajednički život u čoporu koristi im radi lakšeg preživljavanja i pronalaženja hrane. Da bi lovili veliki plen, predatori moraju biti ili veliki skoro kao i plen (primer su zveri porodice mačaka), ali mogu biti i manji, pa loviti u grupi (vukovi, afrički divlji psi), što je i razlog njihova evolucijskog uspeha. Osim što mogu uhvatiti veći plen, zato jer su u grupi, mogu veliki plen odmah i pojesti, odnosno potpuno ga iskoristiti.
Hijerarhija u čoporu neutrališe agresivnost, smanjuje konflikte i promoviše socijalni red.

Socijalna organizacija vučjeg čopora
Glavni i na najvećem položaju su alfa par: alfa mužjak i alfa ženka. U čoporu se razmnožava samo alfa par. Beta vukovi su na nižem položaju od alfa vukova, a na najnižem položaju u čoporu se nalazi omega.
Jezgru čopora čini jedan reproduktivni par vukova, dok su svi ostali pripadnici čopora, štenad i njihova starija braća, potomci tog para roditelja. Vukovi u čoporu putuju, love, hrane se i odmaraju, to jest, zajedno su tokom cele godine. Da bi sve te aktivnosti grupa uspešno provodila, u čoporu postoji relativno složena društvena struktura. Vučji čopor je hijerarhijski organizovan, gde roditeljski par vukova drži dominantan položaj, dok ostali pripadnici čopora međusobno grade odnose nadređenosti i podčinjenosti, po muškoj i po ženskoj liniji. Dominantan vuk ili vučica odlučuje kada će čopor ići u lov, gde će biti brlog, a hijerarhijska struktura vidljiva je i kod hranjenja na plenu - podčinjeni vukovi jedu nakon nadređenih. Osim toga jaka dominacija, naročito po ženskoj liniji, onemogućava parenje podčinjenih članova, bilo međusobno ili sa jednim od dominantnih vukova. Tako u pravilu samo jedna vučica u čoporu može imati mlade, što je jedan od mehanizama samoregulacije veličine populacije ovog glavnog predatora. Ujedno je i sprečeno parenje u srodstvu.
Veličina čopora varira od veličine teritorije koju pokrivaju. Čopor može imati samo dva vuka, a može uključivati i do 20 jedinki. Najveći čopor ikada zabeležen brojao je 37 jedinki u NP Yellowstone u proleće 2002. Taj čopor podelio se je kasnije na nekoliko manjih čopora.
Vukovi često izaberu ženku za ceo život. Ukoliko jedan od partnera ugine ili strada na bilo koji drugi način ponekad ga vuk koji je izgubio partnera nadomesti drugim partnerom.
Vukovi kako se priča ne zavijaju na mesec. Zavijaju kao znak svog prisustva, nakon što su ulovili plen ili kako bi se ponovo okupili. Katkad zavijaju i u znak žalosti,kada se dogodi da ljudi poubijaju više vukova.
Vukovi komuniciraju na različite načine:
- zavijanjem
- režanjem
- cviljenjem
- lavežom
- govorom očiju
- ostavljanjem tragova (izmet, urin, grebanje po tlu).
- govorom tela
Nikada nije dokumentovan ni zabeležen napad zdravog vuka na čoveka. Vukovi su po svojoj prirodi životinje koje izbegavaju bilo kakav kontakt s ljudima. Zapravo su poprilično stidljivi.


Može reći da su današnji psi i vukovi u srodstvu. Sve pasmine pasa nastale su udomaćivanjem vuka u procesu koji je započeo oko prije 100000 godina, stime da je i kasnije dolazilo do povremenog mešanja sa vukom (Vila i sur. 1997). Tako danas smatramo da su pas (C. lupus familiaris) i vuk ista vrsta. Rod Canis još uključuje kojota (C. latrans) i dvije vrste čagljeva (C. aureus i C. mesomeles).
Neki se psi i danas ukrštaju sa vukovima pa tako postoje i hibridi između vukova i pasa. Ukrštanjem ponekad dobijemo i novu pasminu - Češkoslovački vučji pas, koji je nastao ukrštanjem Nemačkog ovčara i vuka. U današnje vreme najčešće se za ukrštanje sa vukovima koriste Sibirski haskiji i Aljaški malamuti.
Sibirski haskiji, iako su sličniji vukovima od drugih pasa, blizina njihova srodstva sa vukovima je ista kao i u drugih pasa.

Vukovi nisu krvoločne životinje to je jedna od predrasuda koja prati vuka kao prirodnog predatora koji se hrani isključivo mesom. Vuk napada i ubija svoj prirodni plen ne iz zabave, već stoga jer mu je to prirodom predodređeno za njegov opstanak.
Ljudi mrze vukove prvenstveno zbog straha. Ali i suparništva na mnogim područjima. Na primer: ukoliko uklonimo i zamenimo vučji prirodni plen (jelene, srne, divlje svinje), i na tim se područjima ljudi počnu baviti intenzivnim stočarstvom, vukovi će ubijati ovce i stoku kako bi mogli preživeti da se prehrane. A svakako je važno i suparništvo čoveka kao prirodnog predatora i lovca koji je preuzeo njegovu ulogu i počeo smatrati divljač svojim prirodnim pravom, iako to pravo pripada prvenstveno vukovima i to još od davnina. Mržnja prema vukovima se svakako usađuje već u ranom detinjstvu u pričama za decu i bajkama u kojima je vuk redovno opisivan kao krvoločna i zla životinja.



Kult vuka kod starih Slovena

Kakva je uloga vuka bila u religioznom životu starih Slovene? Neki običaji očuvani si i dan danas tako da na osnovu njih možemo da rekonstruišemo osnovne odlike vučjeg kulta. Vuku su, u Srbiji posvećeni zimski praznici Mratinci. Osim toga, praznik Svetog Save takođe je vezan za ovu životinju a razlog tome je što je sveti Sava, inače srpski svetac-zaštitnik, preuzeo funkcije Dažboga. Za vreme vučjih praznika vuku su se prinosile žrtve u hrani, a takođe su se vršile i radnje kolje bi omogućili zaštitu od vuka koji je seljacima činio velike štete napadajući njihovu stoku. Recimo, za Božić se u Srbiji pripremala «vukova večera» koja je kao žrtvena ponuda imala za cilj da umilostivi vuka i obezbedi zaštitu stoke. Ovu «vukovu večeru» odnosio bi jedan član porodice na raskršće, najčešće dete, koje bi ostavivši hranu tj. žrtvu vuku ne osvrnuvši se odlazilo kući. U Srbiji i Crnoj Gori zimski svetitelji sveti Toma i sveti Arhanđel po verovanju otklapaju vučje čeljusti da bi kaznili neposlušne čobane pa vršenjem simpatičke magije, sasvim neprilično za hrišćanske svece, šalju vukove na stado čobana. U Bugarskoj postoji običaj da žene ne predu i ne tkaju za vreme vučjih praznika tj. da se ni na kav nečin ne bave ovčijim runom jer će im za kaznu ovce stradati. Ono što je zajedničko za sve Slovena koji žive na tlu Balkana jeste da se vuk ne sme spominjati za vreme takozvanih vučjih praznika. U slučaju da se, pak spomene, vuk bi se, po verovanju, tako prizvao i učinio mnoga zla stoci i ljudima. Vuk se ne sme spominjaniti ni noću, dakle , u periodu njegove vladavine pa se umesto njegovog imena koriste nazivi nepomenik, divjina, kamenik i ala.



Od vuka se čovek štiti i tako što sa njime ostvari rodbinski odnos. Ova magijska praksa zove se kumljenje i ona je bila prilično česta u religioznom životu Srba. Čovek bi ovim aktom kumljenja obezbedio sebi vukovu zaštitu jer, naravno, vuk neće napasti onog koji mu je na neki način rod niti će ga ekonomski oštetiti napadajući mu stoku. Srbin se i od kuge štitio ritalom kumljenja pa je bi u tu svrhu prizivao Čumu, odnosno personifikovanu kugu i nju bi nazivao kumom. Čak se i danas , u vreme koje još uvek možemo nazvati hrišćanskim ljudi kume na stari, paganski način, pa ako neko želi da spreči nekog da mu našteti ili ga moli da mu pomogne kaže «Kumim te Bogom».

Vukodlaci-kult predaka i moguća magijska praksa

Kako kažu istorijski izvori, narodi koji su živeli u blizini Slovena verovali su da se njihovi susedi ponekad pretvaraju u vukove. Osobe koje preuzimaju životinjsko obličje u slovenskom folkloru nazivaju se vukodlacima koji se ponekad identifikuju sa vampirima. Postoje dva načina da čovek postane vukodlak. Jedan je povezan sa određenom vrstom magijske prakse slične astralnoj projekciji pri kojij duša čoveka napušta njegovo telo i ulazi u telo druge životinje dok je drugi način povezan sa kultom predaka, posebnom predačkim kultom kod Srba. Spomenuli smo već ukrajinskog kneza Višeslava koji se noću pretvara u vuka i «vučjim trkom» presreće putanju Meseca. Višeslav je očigledno bio obdaren sposobnošću da pošalje svoju dušu u telo vuka što je tipična odlika šamana iz svih krajeva sveta.Slovenske bajke pune su opisa sličnih situacija pa tako imamo junake koji se pretvarajaju u zmije, princeze koje se pretvaraju u žabe itd. U srpskom folkloru postoji verovanje u ljude koji se rađaju sa posebnim sposobnostima- alovite ili zmajevite ljude kao i zduhače. Ovi ljudi bi se noću pretvarali u zmajeve, vazdušne duhove- zduhe ili životinje, i na taj način štitili svoje selo, napadali ono susedno ili pak obavljali neke druge magijske radnje.

Verovanje u vukodlaka postoji kod svih slovenskih naroda. Kod Bugara se ovaj entitet zove влъколакъ, kod Rusa волкодлакkod Čeha vlkodlak, Poljaka wilkolak a Srba I Hrvata vukodlak.. Ova imenica se satoji od dve reči vuk i dlaka označavajući tako čoveka koji ima vučje krzno, odnosno vučji oblik. Slična etimolofgija postoji i u nordijskoj reči ulfsark, gde imenica ulf označava vuka a sark kožu ili košulju. Ove imenice odnose se na čoveka sličnih karakteristika-čoveka koji je svojom voljom za života ili posle smrti (kao što je to slučaj kod Srba) postao obuzet svojom životinjskom prirodom. Vukodlaci i ulfsarci su očigledno na neki način povezan sa vučjim totemom, što će reći da oni, za razliku od drugih, u jakom su krvnom ili duhovnom srodstvu sa svojim životinjskim pretkom. Jer i u nordijskom i u slovenskom folkloru postoje ljudi koji se pretvaraju u druge životinje, a takvii ljudi su, recimo, slovenski zduhači ili aloviti ljudi koje smo već spomenuli kao i nordijski berserci, ljudi koji se delimično pretvaraju u medvede.

Vukodlak je u srpskom folkloru poveznan sa kultom predaka, odnosno verovanjem da će se njihov mrtvi srodnik posle smrti pretvoriti u krvožedno vukoliko stvorenje. Ovakvo biće nazive se i vampir a njegova osnovna karakteristika je neutoljiva žeđ za krvlju. Zašto su Srbi verovali da će mrtvac preuzeti baš oblik vuka a ne neke druge životinje? Zato što je srpsko vhovno božanstvo nekada davno bilo Dažbog, bog sunca i sveta mrtvih čiji je životinjski oblik bio upravo vuk. Sasvim je logično onda da će Dažbog koji vlada mrtvima pod svoju vlast uzeti čoveka koji je pripadao njegovom, vučjem rodu tj. da će srpski životinjski predak uzeti pod svoje svog preminulog potomka. Važno je i napomenuti da vampir još nije sasvim zašao u svet mrtvih budući da je on na određeni način još uvek živ i da ima svoju telesnu manifestaciju. Upravo ta telesna manifestacija ima odike oba sveta; ljudskog- jer vukodlak je još uvek polučovek, i podzemnog, jer je čovek poprimio odlike jedne htonične životinje.
Vukodlak je, dakle, onaj koji boravi na granici između dva sveta. Srbi veruju da će čovek postati vukodlak ako preko njegovog groba preleti neka ptica ili preko groba pretrči neko živinče. Posle 40 dana čovek se “povampiri” i počinje da davi ljude po kućama pijući im krv. Od te krvi se vampir ili vukodlak toliko naduje i pocrveni da se čak kaže “crven kao vampir”. Osim toga, vampir odlazi i svojoj , sada već bivšoj ženi i vodi ljubav sa njom iz čega se po verovanju, rađa dete bez kostiju. Da bi se otkrilo ko je od netom sahranjenih mrtvaca postao vukodlak seljaci dovode ždrebe bez belega i vode ga og groba do groba. Kada se ždrebe zaustavi kod groba vukodlaka seljaci uzmu glogov kolac i izbodu leš. Ovde ponovo vidimo neka opšta mesta iz slovenske mitologije I folklora..Ždrebe se odvajkada koristilo za gatanje i predskazivanje jer se u staroj Evropi verovalo da konji, posebno oni beli ili u bilo kavom smislu čisti (bez belega) predstavljaju vezu između ljudskog sveta i sveta duhova. Glog je biljka za koju se odvajkada smatralo da ima zaštitničke moći, a u cilju zaštite koristili su se takođe beli luk, breza i oskoruša. Osim vučjih karakteristika vampir je predstavljen i kao čovek koji na leđima nosi svoj pokrov a osim oko groblja i kuće svojih srodnika koje je pohodio, vapmir se pojavjivao i oko vodenica, ambara i sličnih “senovotih” mesta. Vukodlak može postati i nekršteno dete koje je sahranjeno u majčinoj utrobi. Ono posle sedam godina poraste kao vuk, međutim, ono postoje kudikamo okrutnije i krvožednije. U Bugarskoj se veruje se da je onaj koji je sahranjen u odeći napravljenoj od vune koja se prela da Mratince, vučje praznike, posle smrti postaje vukodlak. Zbog toga su bugarske žene pazile da svoje upokojene muževe ne obuku u takvu odeću.

Preci se kod Srba i Rusa ne pretvaraju samo u vukove.Oni mogu postati zmije, petlovi i ostala živine što znači da vuk nije jedina htonična životinja u slovenskom folkloru. Kao i u slučaju projekcije čoveka u životinju i ovde vladaju zakoni čija priroda još nije razjašnjena a koji svoju osnovu verovatno imaju u slabijoj ili jačoj vezi čoveka sa njegovim životinjskim pretkom te prirodom samog čoveka koja je jednim delom svakako i životinjska.



Vuk- totemska životinja Starih Slovena

Vuk je bio totemska životinja starih Slovena. On u njiovom folkloru zauzima veoma važnu ulogu a ista stvar stoji i sa mitologijom. Magijska praksa Slovena takođe je vezana za vukove, bilo da se radi o ritualima zaštite, astralnoj ili eteričnoj projekciji, ili pak o ritualima vezanim za kult predaka. Neki od ovih rituala praktikuju se i dan-danas zbog čega je važna da ispitamo kakva je uloga ova životinje staro-slovenskoj religiji.

Mitologija

Slovenska mitologija spominje jedno božastvo koje je u neraskidivoj vezi sa vukom. To je Dažbog, bog Sunca i sin Svaroga, dakle, jedan od Bogova koji se nazivaju Svarožićima. Dažbog je kao i većina božanstava teriomorfan a njegov životinjski oblik je beli hromi vuk. Karakteristike vuka koji je Dažbogov životinjski dvojnik svakako treba podrobnije analizirati budući da one objašnjavaju ne samo Dažbogovu prirodu već i rasvetljavaju neka od verovanja Starih Slovena vezana za prirodne i nebeske pojave. Šta zapravo simbolizuje bela boja Dažbogovog vuka? Pomislićemo prvo da se ona odnosi na geogafski položaj slovenske pradomovine koja se po mnogima nalazila na krajnjem Severu,u legendarnoj VukHiperboreji. Veoma je čudno da beli vuk koji se smatra pretkom jednog južnoslovenskog naroda- Srba ima tipično polarne karakteristike. Međutim, bela boja vučjeg krzna odnosi se, pre svega, na htonični aspekt Dažboga ali i htoničnost samog vuka. Dažbog je kao što znamo, božanstvo podzemnog sveta u kome borave mrtvi. Njegova htonična funkcija manifestuje se u i verovanju da je on bog rudnika, dakle, božanstvo koje obitava u podzemnom svetu. Bele životinje u evropskom folkoru inače predstavljaju bića koja povezuju naš svet sa svetom duhova tako da nje čudo što životinjski oblik jednog htonog božanstva ima krzno bele boje. Hromost Dažbogovog vuka takođe je vezana je za htoničnu prirodu ove životinje a ovaj njegov atribut ima svoju osnovu u povezanosti vuka i Meseca. Kao što znamo, vuk je životinja koja se u shvatanjima svih naroda povezuje sa mračnim silama, podzemnim svetom i demonskim rodom u opšte. Na nivou planetarnih sfera ovome, naravno, odgovara Mesec dok je na nivou psihologije vuk vezan za ono nagonsko i nesvesno. Budući da je Mesec u svim fazama , sem faze punog Meseca «sakat», sasvim je logično da će jedna lunarna životinja imati ove atribute (hromost ali i mršavosti polomljena kičma koje su takođe karatkteristike vuka u srpskom folkloru). Sreten Petrović povezuje vuka posebno sa fazom opadajućeg meseca, periodom u kome se mračne sile na vrhuncu svojih moći. Mitski vuk «kriveljan» takođe je predstavljen kao hrom u bugarskom i ruskom folkloru.

Još jedno božanstvovezano je za vuka i njegov lunarni aspekt a to je Horz- Bog Meseca i jutarnjeg Sunca. Budući da se Horzova vladavina proteže od zalaska sunca do njegovog izlaska možemo zaključiti da se ovaj period poklapa sa periodom u kome je vuk kao životinja na vrhuncu svojih moći (kao što znamo, vuk u to doba najčešće lovi a takođe, ovo je i doba u kome se pojedini ljudi- vukodlaci pretvaraju u svog životinjskog pretka). Jedan ukrajinski mit govori o vezi vuka i Horza: Knez Višeslav putuje noću od Kijeva do Krima prevaljujući ovu razdaljinu velikom brzinom, takozvanom «vučjim trkom». Njegov cilj je da do Krima stigne pre nego što se začuju petlovi, odnosno, pre nego što izađe Sunce. Višeslav pokušava da preseče put Horzu, odnosno, Mesecu i da, kao tipičan vukodlak, izbegne zrake Sunca koji bi ga očigledno vratili u ljudski oblik. Jer šta je «vučji trk» ako ne opis Višeslavovog putovanja u vučjoj formi tj. opis njega samog kao vukodlaka? U Ukrajni je, inače, beli vuk vezan za Lesovika, šumskog duha koji je ranije verovatno bio sam Bog šuma a ovaj duh naziva se između ostalog i «vučjim pastirom». Važno je inapomenuti da motiv vuka koji juri Mesec ne postoji samo u slovenskoj mitologiji. Stari Nordijci verovali su takođe da za Mesecom juri vuk čije je ime Managarm, koji proždire Mesec kada ga konačno stigne, uzrokujući tako njegovo pomračenje.

Još jedan mit vezan je za vuka a ovaj mit govori o Dažbogovom putovanju u podzemni svet i njegovom braku sa Moranom, slovenskom boginjom smrti. Naime, Morana i Dažbog imali su sina Vana koga je majka oslepela, iz želje da se osveti Dažbogu u koga više nije bila zaljubljena. Van je bačen u jamu, međutim, odatle ga spašava Radgost i odnosi Živi koja mu je živom vodom povraća vid. Dažbog Moranu za kaznu baca na lomaču i dok gori, ona proklinje Vana da postane vuk. Vanova sestra Poljelja saznaje da može spasti brata ako ćuti sedam godina, a kad prođe ovaj period on će ponovo steći svoje ljudsko obličje. Iako prolazi kroz teška iskušenja Poljelja ćuti čak kada je stave na lomaču, međutim, u tom trenutku se navršava period od sedam godina i Van se pretvara u čoveka spašavaljući sestu od sigurne smrti. Ipak Van gubi svoje božanske moći i kao takav postaje samo čovek, od koga, po predanju potiču Srbi kao narod. O kultu vuka kod Srba biće reči kasnije a ovo izlaganje o ulozi vuka u slovenskoj mitologiji završićemo osvrtom na netradicionalnan sistem slovenskog paganizma, takozvani slovenski vedizam Jurija Miroljubova i Aleksandra Asova, i na mesto vuka u ovom sistemu.

Slovensko-vedska astrologija koja svoju osnovu ima u ruskom folkloru takođe spominje vuka kao važan faktor u događajima koji se odigravaju u astralnom svetu Bogova- Navu. Na slovenskom nebu nalazi se sazvežđe Vuka kao i sazvežđe Volha Zmajeviča koji utiču na zbivanja u svetu Bogova, a ova zbivanja su pre svega vezana za godišnje kretanje sunca –Dažboga i sazvežđa kroz koja on prolazi. Čak i jedan slovensko-vedski bog, tj božanstvo koje je izvorno vedsko a kasnije je, od strane slovenskih neopagana slovenizovsno, ima vuka za svoju životinjsku formu. U pitanju je Indra, čiji je sin takođe vuk-Volh Zmajevič , odnosno srpski- Zmaj Ognjeni Vuk. Aleksandar Asov spominje venetsko pleme koje je živelo na severu Evrope a koje je obožavalo Indru i njegovog sina, tj. poštovalo je Bogove u liku vuka. Sami Rusi inače obožavaju medveda koji je njihova totemska životinja, budući da je ruski mitski predak bio medveđi bog je Veles.


Kult vuka kod starih Slovena

Vuk je, po Veselinu Čajkanoviću mitski predak srpskog naroda. Budući da su se Srbi odavnina klanjali Dažbogu sasvim je logično da se njegov životinsji oblik smatra srpskim totemom. Dolaskom hrišćanstva sveti Sava preuzeo je gotove sve funkcije Dažboga, između ostalih i njegove vučje karakteristike. Zato se sveti Sava naziva zaštitnikom vukova ili kao i Lesovik «vučjim pastirom». Verovanje u vuka kao životinjskog pretka kod Srba se manifestuje u mnogim običajima. Recimo, kada je rodi dete, u selu se njegovo rođenje objavljuje tako što domaćin kuće vikne: «Rodila vučica vuka!». Srpska majka svome detetu takođe otkriva njegovo vučje poreklo pevajući mi sledeću uspavanku: «Nini sine, vuče i bauče, vučica te u gori rodila». Još jedan običaj pokazuje da su Srbi verovali u svoje vučje poreklo. Novorođeno dete Srbi i su provlačili kroz vučje čeljusti i tako bi mu omogućavali zaštitu od zla, bolesti i demona. Na taj način božanski predak Srba, Dažbogov hromi vuk štitio bi svog potomka. Korišćenje brojnih vučjih amajlija imalo je istu svrhu pa su se delovi vučjeg tela često koristili za teranje zlih sila. Od poznatih amajlija tu su vučji zubi, čeljusti, oči, srce, kanže i dlake a ova poslednja amajlija je po verovanju mogla da otera čak i samog đavola.

Inače, ime Vuk često je u srpskom narodu, budući da se ranije verovalo da onaj ko nosi ime totemske životinje biva zaštićen od svakavih zala. I dan-danas srećemo imena kao što su Vuk, Vukašin, Vukan, Vučica i Vukica, kao i prezimena Vučić, Vujošević, Vukadinović, Vujović, Vučelić i mnoga druga. Brojni topomnimi takođe su vezani za ime srpskog životinjskog pretka: Vučidol, Vukodraž, Vučitrn, Vučje brdo itd. U Bugarskoj takođe postoje mnoga mesta u čijoj se osnovi imena nalazi imenica «vuk» odnosno bugarski «вьлк”. Neka od njih su: Вьлк, Вьлкан, Вьлковци, Вьлковия, Вьлчи градь, Вьлчовци, Вьлчиня itd.
Nazad na vrh Ići dole
srpskelegende
Moderator
Moderator
srpskelegende


Broj poruka : 1304
Datum upisa : 05.02.2011
Godina : 51
Lokacija : Banatsko Novo Selo

LOV NA VUKA I DEO Empty
PočaljiNaslov: Re: LOV NA VUKA I DEO   LOV NA VUKA I DEO EmptySre Apr 06, 2011 11:12 am

Vuk
Veličina i težina vukova se jako razlikuje jer nastanjuju vrlo velika i različita područja.
Najveći vukovi (žive u šumskim područjima Letonije, bjelorusije, Aljaske i Kanade) dosežu dužinu tijela (od vrha njuške do početka repa) do 160 cm, a rep je dugačak još do 52 cm. U ramenima je visok oko 80 cm a mogu doseći težinu do 80 kg.
Najmanji vukovi žive na Prednjem Orijentu i na Arapskom poluotoku. Dužina tijela im je oko 80 cm, težina 20 kg a rep je dug oko 29 cm.
Ženke su oko 2 do 12% manje od mužjaka i 20 do 25% lakše od njih.
Vukovi žive u velikom broju najrazličitijih okoliša. Zahvaljujući svojoj velikoj prilagodljivosti, uspijevaju živjeti u ledenim područjima Arktika, kao i u pustinjama sjeverne Amerike i centralne Azije. Većina vukova nastanjuju travnata područja i šume. Danas je poznat prije svega kao šumska životinja, ali to je posljedica činjenice, da ga je čovjek vrlo davno istisnuo s otvorenih područja.
Ponašanje i socijalna organizacija

Iako se ponekad može u divljini sresti jednog usamljenog vuka, normalan socijalni život vukova odvija se u čoporu. Vučji čopor se u pravilu sastoji od roditeljskog para i njihovih potomaka, dakle, riječ je o obitelji. Vukovi (za razliku od domaćih pasa) spolno sazrijevaju tek s dvije godine i za to vrijeme ostaju s roditeljima. Prošlogodišnji mladunci pomažu roditeljima u podizanju sljedeće generacije mladunaca. U normalnim uvjetima, u jesen se vučji čopor sastoji od roditeljskog para, njihovih mladunaca iz prethodne kao i mladunaca iz te godine. S dosizanjem spolne zrelosti, mladi vukovi u pravilu napuštaju teritorij svojih roditelja i kreću u potragu za vlastitim područjem. Roditelji su uvijek dominantni u odnosu na svoj podmladak, pa stoga nema borbi oko dominacije. Do parenja između srodnika u pravilu ne dolazi, čak i kad ne postoji drugi seksualni partner. Pri tome, mužjak je taj koji odbija parenje.

Razdoblje skotnosti je oko šezdeset dana, a u jednom leglu je u pravilu između troje i sedam (ponekad se dogodi i četrnaest) mladunaca.
Ishrana
Osnovu vučje hrane čine veliki biljožderi, pri tome lovi onu vrstu koja je najčešća u području na kojem živi. Na sjevernim dijelovima područja na kojem su rasprostranjeni pretežno love u čoporu sobove, irvase, srne ili neku drugu jelensku divljač. U njihovu lovinu u istočnoj Europi spadaju i divlje svinje. Redovno love i male glodavce kao što su zečevi, kunići, krtice i miševi. U slučaju nestašice divljači, vukovi će jesti i strvinu kao i otpatke.

vitamine i neophodne elemente u tragovima vukovi ne dobijaju isključivo hraneći se biljožderima, nego i sami jedu biljnu hranu. U vrlo kvalitetnu hranu za vukove ubraja se razno bobičasto voće koje raste na njihovom području, kao i listovi nekog bilja i trave.

Poslovična proždrljivost vukova spada u područje bajki i legendi. Prema aktuelnim istraživanjima, godišnja potreba jednog vuka za hranom kreće se između 500 i 800 kg po pojedincu. U prosjeku, vuk jede oko 2 kg dnevno, ali se pri tome mora uzeti u obzir i duža razdoblja u kojima vukovi ne uspiju uloviti ništa. Izuzetno, vuk može pojesti odjednom i do 10 kg mesa, ali on iza toga, na drugom mjestu, dio tog mesa povrati i zakopa ga kao zalihu. Mladi vukovi često jedu kukce.
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content





LOV NA VUKA I DEO Empty
PočaljiNaslov: Re: LOV NA VUKA I DEO   LOV NA VUKA I DEO Empty

Nazad na vrh Ići dole
 
LOV NA VUKA I DEO
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
 :: Lov :: Lov-
Skoči na: