Ljetnji vrganj (Boletus edulis Bull.)
KLOBUK
U mladosti je polukuglast, kasnije se raširi i obično ima uzdignut obod. Dimenzija 5-20 cm, mesnat. Boja mu se mijenja prema staništu, i to od bejlkasto-žućkaste do tamnosmeđe. Na suncu ima tamniju, a u hladu svjetliju boju. U sredini je tamniji glatke ili sitno naborane površine, ponekad sluzav. Cjevčice klobuka su u početku bjeličaste, a kasnije žućkaste, dok na kraju ne dobiju zelenkastu boju. Ako se gnječe ne mjenjaju boju.
LISTIĆI
Listići su, kao kod svih šampinjona, u početku bijeli, zatim ružičasti, a kod starih gljiva smeđi kao čokolada. na kraju tamnosmeđi. Uski su i gusti.
OTRUSINA
Smeđe-zelene boje
STRUČAK
5-12 x 3-6 cm, debeo i čvrst, dole zadebljao, zatim jednakomerno valjkast, pun, bijeli i svijetlosmeđ, sa svijetlom vlaknastom mrežicom, naročito u gornjem dijelu.
MESO
Bijelo, Čvrsto, prijatnog mirisa i ukusa koji podsjeća na orahe na pritisak ne poplavi. Može biti teška i preko 3 kg.
TRUSIšTE
Kada je mlada bijela je, potom žuta na kraju maslinasto-zeleno, sastavljeno od dugih cijevčica sa sitnim rupicama, lako se skida sa klobuka.
MIKROSKOPIJA
Spore su maslinaste boje.
STANIŠTE I RASPROSTRANJENOST
Ljeti raste u smrekovim šumama na višim osunčanim predjelima, a u nizijama se obično pojavljuje tek u jesen u smrekovima, i raste sve do kasne jeseni; kod nas je vrlo česta. U Srbiji i Republici Srpskoj ovu gljivu zovu zmijara, gujnica, gujara i pečurka. Često može da se nađe i među žitaricama po njivama, ali uvijek na krečnjačkom tlu. Ljetnji vrganj u Makedoniji raste na tipičnim staništima, ali i u kestenovim šumama. Zovu ga vrganj i manatarka.
DOBA
Ljeti i u jesen, od jula sve do novembra. Kad počnu suše, vrganja je manje, sve do sredine avgusta. Tada počinje drugo kolo razvoja vrganja, koje traje, ako je vrijeme toplo, sve do mjeseca novembra. Svježi vrganj se sakuplja u korpe, siječe u tanke odreske i suši na suncu, na ljesama iznad peći ili šporeta. Osušeni vrganj se razvrstava u I i II klasu.
JESTIVOST
Od davnina je vrganj bio jedan od najpoznatijih i najcenjenijih gljiva za jelo, a ljetnji se smatra najukusnijim među vrganjima, pripremamo ga na sve moguće načine. Može se koristiti svijež, a može se konzervisati slanom vodom, prokuvavanjem i stavljanjem u salamuru. Prava je poslastica za kulinare i interesantno je napomenuti da se način njenog spremanja od pre 300 godina do danas nije izmijenio. Obično se dinstaju na masti ili buteru sa mlijekom i peršunom. Primjećeno je da je sušen ukusniji od sviježeg, jer mu se pojaČava miris i bolja su mu gastronomska svojstva.
SLIČNE VRSTE
s proljećnim ili mrežastim vrganjem, kojem je celi klobuk jednako smeđ i prekriven baršunastom kožicom koja rado ispuca; stručak mu je po cijeloj povrŠini presvučen svijetlom mreſicom, a meso mu je mekše nego ljetnjem vrganju. Slična je borovom i crnom vrgnju.
PREUZETO SA-http://www.viva-natura.net
