DIVLJAC I DEO

DIVLJAČ

Divljač predstavlja populaciju životinja koja živi slobodno u prirodi, i na površinama namjenjenim za njihovo uzgajanje, a lovi se radi hrane ili sporta.
Sa lovačkog stanovišta divljač je podeljena na divljač visokog i niskog lova. Divljač visokog lova je uglavnom krupna dlakava i pernata divljač. Sva ostala manja divljač kod kojih nije lako moguće utvrditi kvalitet, pol i druge karakteristike spada u divljač niskog lova.
Vrste koje spadaju u divljač koja se lovi za hranu su različite u raznim delovima sveta. Na to utiče klima, raznolikost životinja, kao i lokalni ukus i lokalna svest koje životinje treba loviti.

Meso divljaci

Meso divljači vrlo je karakterističnog oštrog okusa. Zbog toga što je divljač u stalnom kretanju i potrazi za hranom meso je žilavije i posjeduje vrlo nizak udeo masnoće i kalorija.

Pozdrav....Jank


....................................................................................................................................................


Sakal

Za lovce je šakal nešto slično kao i korov u poljoprivredi. Ako ga ne tamaniš, on će potamaniti sve što stigne. Otkad se pojavio na našim prostorima, sve je brojniji, uprkos organizovanim akcijama da se ne prenamnoži. I štete od njega su sve veće. Uspeo je čak da potisne i oduvek prisutnu štetočinu lisicu. Pogoduje mu i što vuk sve više uzmiče sa naših prostora.
- Prvi šakali na našim prostorima registovani su u istočnoj Srbiji, u Negotinskoj krajini, zatim Pomoravlju i donjem Sremu, posebno uz vodotoke – kaže Aleksandar Pantelić, poznati lovni stručnjak i viši savetnik u Lovačkom savezu Srbije. - Dokaz njihovog prisustva bili su sporadični odstreli, zatim i oglašavanje ''čudne i retke zveri'', o čemu govore slikovito evidencije, izveštaji, lovne hronike, pisani tragovi i svedočenja. Masovnije širenja šakala otpočelo je devedesetih godina. Sada je ova vrsta široko rasprostranjena u Srbiji i obuhvata gotovo polovinu teritorije, izuzimajući zapadne i jugozapadne delove zemlje. Šakal naseljava nadmorske visine do 500 metara, a na planinskim predelima sreću se samo sporadično pojedinačni primerci. Njegovo širenje moglo bi se okarakterisati kao jedna veoma brza i snažna ekspanzija, sa gustinom verovatno najvećom u Evropi. - Razloge veoma uspešnog širenja šakala u Srbiji, koji je sa granice biološkog minimuma nastanio znatnu teritoriju zemlje, nalazimo pre svega u ekološkoj plastičnosti, prilagodljivosti i pragmatičnosti ove vrste – kazuje dalje Pantelić. - To se pre svega može objasniti načinom ishrane ove vrste koja je strvinar i nekrofaga vrsta, a istovremeno i vešt predator, što je čini u pogledu prilagodljivosti, vitalnosti i opstanka, jedinstvenom i uspešnom vrstom u prirodi. Postojanje velikog broja tzv. divljih deponija i neuređenost legalnih deponija, odlaganje uginule stoke i njenih ostataka direktno u prirodu, stvorilo je uslove u kojima im je hrana dostupna u dovoljim količinama, i to naročito u periodu godine kada su životni uslovi pogoršani, a to je zimi.
Širenju šakala doprilelo je i smanjenje vučije populacije. - Povlačenje i nestanak snažnijeg vuka iz regiona pobrđa i dolina reka, načinilo je za šakala jednu idealnu i praznu ekološku nišu, koju je ova vrsta veoma uspešno zauzela – pojašnjava naš sagovornik. - Tome u prilog govori i činjenica da šakala u višim predelima, odnosno planinskom pojasu, gde su brojnosti vukova veće, uopšte nema. Prema odstrelu, šakal je danas, posle lisice, druga po zastupljenosti vrsta u našim lovištima. Ulov šakala sada iznosi oko 700 primeraka registrovanih i evidentiranih na godišnjem nivou.
- Broj je sigurno i veći, s obzirom na to da se gotovo svakodnevno love, i po pravilu uvek i ne prijavljuju, jer se ovoj vrsti, i pored veoma atraktivnog trofeja, ne pridaje veća pažnja – kaže Pantelić. - Ipak, moraju se imati u vidu i koristi ove vrste za prirodu i lovište. Jer, šakal je sanitarac, i ima pozitivnu ulogu u pogledu uklanjanja ostataka uginulih životinja. On daje i veliki doprinos na redukciji mišolikih gldara, zato što oni čine veći deo njegove ishrane. Šakal takođe uklanja bolesne i slabe jedinke lovne divljači, čime obavlja neku vrstu selekcije, što se takođe može smatrati pozitivnim.
U pogledu vetrinarsko - sanitarne preventive, šakal predstavlja i potencijalnu opasnost, zato što može biti prenosilac parazita i zaraza. Trihinelu nosi čak jedna petina populacije šakala, i veoma je podložan raznim bolestima i zarazama, a može oboleti i od besnila.
- Gubici koje trpe populacije šakala, pre svega su uzrokovani lovom – kazuje uvaženi lovni stručnjak. - Zantan broj ugiba i od raznih bolesti, a zabeležene su i brojne žrtve u saobraćaju (gaženje na drumovma ili prugama). U lovu šakal strada na nekoliko načina: u slučajnom susretu, prilikom lova pogonom na divlje svinje ili prilikom lova na sitnu dvljač, zeca i fazana, zatim, čekanjem na mrciništvu i hajkom. Lovi se relativno lako, zbog toga što je veoma plašljiv i podiže se odmah, bez opreza ili zastajkivanja. Veoma efikasan lov je i pomoću pasa goniča, koji ispoljavaju poseban interes i strast da gone svog bliskog rođaka.
Poslednjih nekoliko godina u Srbiji se organizuju i hajke na šakale, najčešće u zimskom periodu, i to u dolinama reka Pek i Mlava, u okolini Kostolca i Požarevca, gde je lovljeno i po 12 šakala u jednoj hajci na relativno malom terenu, što govori o njihovoj enormnoj brojnosti i velikoj gustini populacije.
- U pogledu ishrane, šakal konkuriše lisici – nastavlja naš sagovornik - i kao snažnija i vitalnija vrsta, potiskuje je. Povećanje brojnosti i ulova šakala, gotovo uvek prati i opadanje brojnosti i ulova lisica, što je evidentno na brojnim revirima gde je ova pojava uočena. Usled prisustva silvatičnog besnila, brojnost lisice je varijabilna, što predstavlja prazan prostor za nastanjenje i širenje šakala. Kako stvari sada stoje, šakal je biološki jači i bolje od lisice koristi raznovrsne produkte i uticaje naselja, navika i običaja stanovništva i komunalne neuređenosti.
Deponije
Sve što ljudi neogovorno bacaju u prirodu kao organski otpad - uginule životinje, otpatke od zaklane stoke i živine - šakal koristi i jede. Osim direktne ishrane otpacima, iznutricama, kožama, kostima domaćih životinja, šakali oko deponija imaju i brojne kolonije mišolikih glodara, naročito miševa i sivog pacova.
Bez zaštite
Šakal, kao vuk i lisica, spada u vrste van režima zaštite, što govori da nemaju nikakav status i da se mogu slobodno loviti tokom čitave godine. Postoji i zakonska obaveza korisnika lovišta da preduzima mere redukcije brojnosti ove vrste, s obzirom na to da se radi o predatorskoj vrsti.
Opaka štetočina
Šakal uspešno pronalazi i uništava lanad, pa je preteća opasnost po lovište i lovno gazdovanje, jer smanjuje prirast srneće divljači. Nenadmašan je i u pljačkanju gnezda gotovo svih ptica koje se gnezde na zemlji. Posebno stradaju tek izleženi pilići i jaja, a česte su žrtve i fazanske koke koje leže na jajima. - U vreme podivljavanja i unošenja fazančića u lovište, šakali ih intenzivno love, podučavajući ovim lakim plenom tek stasale mladunce u lovu – pojašnjava Aleksandar Pantelić, viši lovni savetnik u LSS. - Šakal efikasno pronalazi i lovi mlade zečeve, a grupno i organizovano, opkoljavanjem, i odrasle jedinke, u kombinaciji pogona i zasede. Ima podataka i o telesno većim ulovima, kao što je jelenska telad. Od domaće stoke napada manja i nečuvana stada ovaca i koza, ukoliko u njihovoj blizini nema pasa, a takođe i svu pernatu živinu koja mu je dostupna.

Divlja svinja-Sus scrofa L.

razred: Sisari (Mammalia L.), red: Papkari (Artiodactyla L.), porodica: Svinje (Suidae L.)

Divlja svinja je masivna i teška životinja (u našim krajevima dostiže težinu i do 200 kg), koju karakteriše kratak vrat, snažna muskulatura, velika klinasta glava koja završava izduženom njuškom koničnog oblika što završava rilom kojim rije teren u potrazi za hranom. Rilo je koštana formacija, tipična za svinje. Rilo je završeno nozdrvama i pokriveno vlažnom sluznicom, koja je pokretna i bez dlaka je. Oči su joj male a uši velike i uspravne prekrivene gustom čekinjom. Čekinjama je prekriveno i celo telo koje mogu biti različite boje, zavisno od vrste i životnog doba jedinke. Udovi su relativno kratki i mršavi, prednji razvijeniji od zadnjih.

Svinja je papkar, čiji se papci završavaju sa četiri prsta, pri čemu je prvi potpuno atrofirao. Treći i četvrti prst završavaju se dugim noktima, dok drugi i peti također imaju nokte koji su dosta manji i samo se delimično oslanjaju na zemlju, ostavljajući trag karakterističan za ovu vrstu i koji se razlikuje od traga srne ili jelena. Rep je karatak, prav i gracilan i završava snopom čekinja.

Svinja je jedina vrsta među papkarima koja nema burag, tj. svaštojed je.

Divlja svinja je jedini predstavnik svoje porodice koja živi u našim šumama i predak je domaće svinje. Za određivanje starosne dobi najpodesniji je metod pregleda zubala i upoređivanje sa tablicama. Mužjak ima tupastiju njušku sa razvijenim očnjacima (kljovama) koji izlaze izvan trupa labrnje. Kljove su veoma efikasno i opasno odbrambeno oružje. Od ženke se razlikuje i po pramenu dlake kojim završava navlaka penisa ispred zadnjih nogu a ispod trbuha.

Divlja svinja je pretežno noćna životinja sa jakim nomadskim nagonom koji joj omogućava da ima na raspoalganju veliki teren, te nema probleme koji proističu iz prekobrojnosti, kao što su pomanjkanje hrane i sl. Posećuje šume sa visokim deblom (smrče, jelove, hrastove, bukove i dr.) koje su bogate podšumskim rastinjem, obrađene površine i livade koje rije ali u pravilu uvijek ispod 1000 m n/m. U svojim staništima obavezno mora imati mjesta sa vodom, tzv. kaljužišta gdje se valjanjem u blatu hladi tokom leta i rešava nametnika te odakle pije vodu. Danju ostaje sakrivena i odmara se u gustišu kupinjaka i niskog grmlja. Svaštojedi su i hrane se korijenjem, žirom, kestenom, nasadima kukuruza, pšenice, ali i crvima, insektima, jajima, žabama, miševima. Ima odlično razvijeno čulo njuha, zbog čega se koristi u pronalasku podzemnih gljiva tartufa pa čak i u policijske svrhe. Čulo vida nije naročito razvijeno ali dobro reaguje na pokret.

Odrasle krmače žive u grupama, koje sačinjavaju mladi raznih uzrasta, dok mužjaci provode samački život i približavaju se grupama samo u vreme parenja. Pri tome iz grupe istiskuju mlade mužjake koji formiraju svoje grupe. Divlje svinje se pare između novembra i januara, u pravilu samo jednom godišnje. Ženke postaju polno zrele u dobi između osam i dvadeset meseci, dok mužjaci iako polno zreli, ne pare se prije navršenih 18 meseci starosti. Krmače nose oko 4 meseca te u proljeće prasi 3-10 mladih. Prvih deset dana mladi ostaju u brlogu jer su osetljivi na hladnoću. U tom dobu imaju karakteristične uzdužne pruge na krznu ("pidžame") koje zadržavaju mesec i po.

Divlja svinja u našim krajevima gotovo da i nema prirodnog nepriajtelja izuzev vuka i medvjeda. Divlja svinja je podložna parazitskim bolestima koje se konzumiranjem njenog mesa mogu prenijeti na čovjeka. Mladi primjerci često stradaju u saobraćaju. Veoma su plodne i zbog tog ih i u našim krajevima ima značajan broj. Kad je populacija divljih svinja prekobrojna, prave velike štete na poljoprivrednim usevima te se organizuju dodatni lovovi ovih životinja kao i sejanje šumskih proplanaka različitim kulturama. U narodu se sreću imena krmača ili divlja svinja za ženku i vepar za mužjaka.

Divlje svinje se najviše love dočekom s visokih zaseda ili prigonom odnosno brakadom, koji su lovovi iznimno dozvoljeni za tu divljač. Obučenost pasa samo za lov divljih svinja nužna je kako oni ne bi uznemiravali druge vrste divljači. Lov na divlje svinje prigonom je zasigurno jedan od najuzbudljivijih doživljaja lova i zbog same činjenice da je divlja svinja snažna i otporna životinja koja može ugroziti sigurnost čovjeka.

Prema Zakonu o lovstvu za odstrel divlje svinje koriste se puške sa olučenim cevima i sačmarice ali prema podzakonskim aktima za odstrel divlje svinje najmanja dopuštena kinetička energija zrna na 100 m je 2500 J (džula) a najmanja težina zrna iznosi 8,2 grama. Najveća dopuštena daljina gađanja iznosi 150 m.

Zver iz krošnje Kuna


Piše:V. Mijailović
Kada se pogledaju statistike ulova po lovačkim društvima, u mnogima se može primetiti ista stvar - povećanje broja ulovljenih dlakavih predatora. Pri tome se prvenstveno misli na vukove i lisice, a u poslednjih pet godina sve je više ulovljenih šakala, divljih mačaka i kuna.

Kune su posebna i neobična vrsta, hitre zverke, noćne životinje, i vrlo ih je teško uloviti. Uglavnom ih lovci love uzgredno - prilikom lova na fazane ili prilikom hajki na divlje svinje ili lisice. Tada ih pogoniči pokrenu iz najgušćih i najskrovitijih delova lovišta, ali nije redak slučaj da se i tom prilikom kune spasu - penjanjem na drvo. Ako je reč o nekom starom stablu sa velikom krošnjom, lovac najčešće ima priliku da vidi kako, u deliću sekunde, ova hitra zverka nestaje u krošnji spasonosnog drveta.

Postoje dve vrste kuna - zlatica i belica. Najlakše ih je razlikovati po boji ispod vrata - ako je bele boje - reč je o kuni belici, a ako je žute, onda je reč o kuni zlatici. Zlatica je nešto ređa vrsta. Naseljava skoro sve delove naše zemlje, ima je i u planinama, pobrđu Šumadije, kao i ritskim šumama Vojvodine. Ima vitko telo, dužine do 50 centimetara, sa repom koji može dostići i do 30 cm, a težina joj ne prelazi 1,5 kg. Krzno joj je nekada bilo izuzetno cenjeno. Noćni je lovac, a tokom dana vreme provodi po krošnjama drveća, raznim šupljina, napuštenim gnezdima.

Belica naseljava gotovo ista staništa, ali je ima i vrlo blizu naselja, u napuštenim domaćinstvima i raznim objektima (ambari, senici, šupe). Posebno voli napuštene vodenice i brvnare u vododerinma i napuštenim planinskim delovima lovišta. Nešto je veća od kune zlatice i dostiže dužinu od 60 cm, sa repom koji ima još oko 25 cm. Težina joj je do dva kilograma. Vrlo vešto se vere po drveću. Lovi tokom noći, a pored miševa, hrčkova, podmlatka sitne divljači i gnezda sa jajima, često napada i domaću živinu. Zna da napravi prave pokolje tokom noći - u fazanerijama i u živinarnicima, jer ubija više nego što joj treba, uglavnom ujedom za vrat.

Kune su sve brojniji predatori, a posebno belica koja u brojnoj populaciji naseljava i sva lovišta oko Beograda. Pančevački rit posebno, gde joj ogromno prostranstvo plavne zone Dunava i Tamiša pruža odlične uslove za život.

Zakon o lovstvu je obe vrste kuna stavio pod trajni lovostaj na teritoriji Vojvodine, dok je u Srbiji lov na kune dozvoljen od 16. oktobra do 31. januara. Podaci ukazuju na sve veće širenje populacije kuna, čiji se broj mora redukovati, jer našim, sve praznijim lovištima, najmanje trebaju nove i prilično krvoločne zverke u sve gušćim populacijama.

Srneća divljač



Srneća divljač je zbog dobrih uslova za opstanak ravnomjerno rasprostranjena na području čitavog lovišta ali trenutno sa većom koncentracijom na područjima kao što su Trstenci, Pjevalovac, Agići, Miškovci, Kuljenovci, Bijelo Brdo, Novi Lužani, Lužani Bosanski, Gornja i Donja Ljupljanica, Žeravac, Gornji i Donji Višnjik, Mala i Velika Bukovica, Kulina, Poljari, Gornji Božinci, Bunar, Stanići, Velika, Gradina, Tunjestala, Polje Šušnjari, Mišinci, Zelenike, Živinice, Velika i Mala Sočanica, Gornji i Donji Modran, Dažnica i Bukovac. Na području našeg lovišta srneća divljač nema naročitih prirodnih neprijetelja izuzev pasa lutalica.

Srneća divljač je dobrog trofejnog kvaliteta što pokazuju podaci da su toku 2006, 2007, 2008 i 2009. godine odstreljena tri srndaća u zlatnoj medalji, četiri u srebrnoj medalji i dvanaest grla u bronzanoj medalji.

Zakonom o lovstvu Republike Srpske srneća divljač se tretira kao divljač visokog lova i lovostajem zaštićena divljač, te se lovi na osnovu Dozvole za lovkoju izdaje udruženje na osnovu propisa Lovačkog saveza Republike Srpske.



Planski odstrel muških primjeraka (srndaća) dozvoljen je subotom,nedeljom i državnim praznicima u periodu od 15.05. do 15.09 tekuće godine a planski odstrel srna i lanadi izvodi se kao uzgojni ili redukcioni odstrel u periodu od 01.09. do 31.12. tekuće godine.

Divlja svinja



Divlja svinja je rasprostranjena na manje naseljenim područjima lovišta kao štosu Trstenci, Pjevalovac, Gradac, Begluci, Bijelo Brdo, Žeravac, Gornji i DonjiVišnjik, Mala i Velika Bukovica, Kulina, Poljari, Polje, Gornji Božinci, Bunar, Gornji i Donji Modran, Stanići, Velika, Gradina, Tunjestala, Šušnjari, Zelenike, Vrhovi, Tetima, Dažnica i Bukovac. Divlja svinja nema prirodnih neprijatelja na području našeg lovišta i ima dobre uslove za razmnožavanje i opstanak u lovištu.

U periodu od 1995 do 2009 godine odstrijeljeno je desetine primjeraka težine preko 200 kg dobre trofejenvrijednosti. Zakonom o lovstvu Republike Srpske divlja svinja je tretirana kao divljač visokog lova ali kao nezaštićena vrsta divljači stoga je u cilju očuvanja ove vrste divljači u našem lovištu njen odstrel kontrolisan po osnovu Pravilnika o korištenju lovišta Lovačkog saveza Republike Srpske i Lovne osnove Lovačkog udruženja "Motajica" Derventa, tj tretirana je kao lovostajem zaštićena divljač.

Divlja svinja se kao i srneća divljač lovi subotom, nedeljom i državnimpraznicima na osnovu Dozvole za lov koju izdaje udruženje. Lov divljesvinje dozvoljen je pogonom i prigonom organizovano na nivou udruženja bez upotrebe pasa goniča u periodu od periodu od 01. 06. do30.09. tekuće godine a uz upotrebu pasa goniča u periodu od 01.10. do15.01. tekuće godine.

Zec

Zec je rasprostranjen na čitavom području lovišta ali u većoj mjeri na naseljenom dijelu lovišta kao što su Rapćani, Donji i Gornji Detlak, Gornji i Donji Kalenderovci, Donja Ljupljanica, Drijen, Gornji i Donji Cerani, Pojezina, Osinja, Crnča i Osojci. Zakonom se tretira kao zaštićena divljač niskog, kategorije lovostajem lovazaštićene divljači.

Lov zeca dozvoljen je nedeljom i državnim praznicima u periodu od 01.10. do 05.12. tekuće godine na osnovu lovne karte koju izdaje lovačko udruženje.

Fazan



Fazan je rasprostranjen na većem dijelu lovišta, najčešće na područjima uz riječne tokove ili na drugi način bogatih vodom ali i na zakorovljenim površinama. Fazana u većoj mjeri nalazimo na područjima kao što su Gornji i Donji Detlak, Kuljenovci, Agići, Miškovci, Dubočac, Polje, Žeravac, Zelenike, Živinice, Bosanski Lužani, Novi Lužani, Begluci, Kostreš, Rapćani, Kalenderovci, Gornja Bišnja i Tetima. Fazan je tretiran kao zaštićena vrsta niskog lova, kategorije lovostajem zaštićene divljači. Lovačko udruženje vrši stalno plansko naseljavanje lovišta fazanskom divljači u prosjeku od 1200 do 1300 komada fazanskih pilića starosti do 14 nedelja.



Lov fazana je dozvoljen nedeljom i državnim praznicima u periodu od 01.10 do 05.01. tekuće godine.

Prepelica



Autohtone prepelice, koje nisu selice, nastanjuju područja lovišta na parcelama koje se najčešće zasijavaju pšenicom, raži i drugim žitaricama. Tokom mjeseca avgusta i septembra, u toku seobe jata prepelice prema sredozemlju, navedena jata se spuštaju radi ishrane na veće parcele u našem lovištu kao što su Polje, Kalenderovci, Trstenci, Kostreš, Poljari, Žeravac, Kuljenovci i Kulina.



Tretira se kao lovostajem zaštićena divljač čiji je lov dozvoljen od 01.08. do 31.12. tekuće godine.

Šumska šljuka



Šumska šljuka, iako je manje brojnosti, rasprostranjena na većem dijelu lovišta, u područjima oko vodotoka, barnog i močvarnog područja ali se najčeće pronalazi na područjima kao što su Crnča, Mala Sočanica, Kalenderovci, Mišinci, Tetima, Trstenci, Dubočac, Donji Cerani i Donji Detlak. Za lov ove divljači uglavnom su najčešće zainteresovani strani lovci, najčešće Talijani ali sve više i domaći lovci.



Spada u red lovostajem zaštićene divljači čiji je lov dozvoljen u periodu od 01.08. do 29.02. tekuće godine.

Divlji golub - Golub grivnjaš



Divlji golub je u vrijeme boravka na ovim prostorima rasprostranjem na cijelom području lovišta. Domaći lovci nisu posebno zainteresovani za lov ove vrste divljači.



Spada u lovostajem zaštićenu divljač čiji je lov dozvoljen od 01.08. do 31.12. tekuće godine.

Poljska jarebica



Poljska jarebica spada u grupu ugrožene vrste lovne divljači u našem lovištu. Krajem osamdesetih godina prošlog vijeka poljska jarebica bila je rasprostranjena u optimalnom kapacitetu na većem dijelu lovišta ali je najvjerovatnije zbog prekomjerne upotrebe pesticida i herbicida, te smanjenja površine zasijanih žitaricama došlo do drastičnog smanjenja njene brojnosti na cca 100 komada. Udruženje preduzima planske aktivnosti na povratku ove divljači na projektovani kapacitet u lovištu od 1400 komada, tako što će u narednom periodu vršiti naseljavanje lovišta jatima jarebica iz vještačkog uzgoja.



Lov jarebice je odlukom organa udruženja zabranjen, tj. nalazi se u kategoriji privremeno zaštićene lovne divljači.

Divlja patka



Divlja patka je u našem lovištu rasprostranjena uz riječne tokove rijeke Save i Ukrine. Od lovnih vrsta divljih pataka u lovištu su najčešće zastupljene patka gluhara, patka kržulja - krdža i crne liske. Domaći lovci je love uglavnom u toku januara i februara a zadnjih par godina za lov divlje patke zainteresovani su lovci iz Italije i Slovenije.



Tretira se kao lovostajem zaštićena vrsta divljači čiji je lov dozvoljen 01.09. do 29.02. tekuće godine.

Divlja guska



Divlja guska je slabo prisutna u našem lovištu mada tokom jeseni i zime naseljava močvarna područja i područja uz tokove rijeke Ukrine i Save. U zadnjih desetak godina nije registrovan nijedan slučaj odstrela divlje guske u našem lovištu.



Tretirana je kao lovostajem zaštićena divljač čiji je lov dozvoljen u periodu od 16.09. do 29.02. tekuće godine.

PREDATORI




Lisica





Lisica je rasprostranjena je na cijelom području lovišta. Zbog procjene prenamnoženosti lisice u lovištu i šteta koje pravi na plemenitoj divljači, članovi udruženja su stimulisani za odstrel lisice dodjelom lovačke municije.

Najčešće se lovi pogonom i sa čeka a godišnje se prijavi odstrel 200 do 300 primjeraka lisice.



Zakonom je tretirana kao nezaštićena vrsta divljači.

Divlja mačka



Rasprostranjena je većinom na manje naseljenim dijelovima lovišta kao što su Pjevalovac, Gradac, Begluci, Bijelo Brdo, Žeravac, Gornji i Donji Višnjik, Mala i Velika Bukovica, Kulina, Poljari, Polje, Gornji Božinci, Bunar, Gornji i Donji Modran, Stanići, Velika, Gradina, Tunjestala, Šušnjari, Zelenike, Vrhovi, Tetima, Dažnica i Bukovac a pravi štete na svim vrstama sitne divljači. Godišnje se prijavi najviše desetak primjeraka divlje mačke.



Tretira se zakonski kao nezaštićena divljač.

Kuna



Kuna je rasprostranjena na čitavom području lovišta.

Zakonom je svrstana u nezaštićenu vrstu divljači.

Šakal je divljač koja se zadnjih godina počela stalno naseljavati naše lovište prelaskom iz Republike Hrvatske u područja pored rijeke Save kao što suTrstenci, Pjevalovac, Dubočac, ali i dublje u teritoriju udruženja kao što su Miškovci., Agići i Lužani. Pravi velike štete na plemenitoj divljači ali i klanjem sitne stoke kao što su ovce, koze i sl.

U toku 2008 i 2009. godine bilo je slučajeva odstrela čaglja.



Spada u red zakonom nezaštićene vrste divljači.

Jazavac





Jazavac je divljač koja je u manjem broju rasprostranjena na čitavom području lovišta i pravi štete na poljoprivrednim kulturama. Godišnje se prijavi odstrel desetak primjeraka jazavaca.



Svrstan je u red zakonom nezaštićene vrste divljači.

Mnoge biljke, kojima se divljač hrani, bogate su kalcijumom , ali siromašne hlorom i natrijumom. Stoga divljač, prije svega preživarska , stalno pati od nedostatka "kuhinjske soli". A sol predstavlja jednu od najvažnijih sastojaka u ishrani, jer natrijum putem osmoze , obezbjeđuje razmjenu materija kroz ćelijske opne organizma divljači. Osim toga , neophodna koncentracija soli u krvi divljači odbija parazite.
zato lizanje soli za divljač od izuzetnog značaja. Praksa je u lovištima pokazala, da je srnećoj divljači po grlu, godišnje potrebno oko kilogram soli, dok je za jelena i jelena lopatara godišnje neophodno i do tri kilograma. Naravno, potrošnja soli u mnogome zavisi od biotopa na kome divljač živi, kao i vrste raspoložive hrane. Ako je ponuda hrane raznovrsna i ako divljači preko cijele godine stoje na raspolaganju njive sa uljanom repicom , kupusnjačama , raži ili dobro njegovane livade, potreba za solju opada u odnosu na drugo lovišta. U određenim periodima godine , kao na primjer pri izgradnji rogovlja, mijenjanja dlake ili početka ranoproljećnog prelaska sa suhe nahrane na novopristiglu zelenu, naglo raste potreba za solju, kod divljači. Zimi sol divljači treba opreznije davati, jer se tijelo životinje sastoji od oko 80 posto vode, a dnevni gubitci tečnosti kroz izlučevine ili isparavanje iznose i do 10 odsto, pa je neophodno tu količinu tečnosti svakako nadoknađivati.
Doziranje soli namjenjene divljači u lovištima obavlja se solilištima. Računa se da jedno solište treba postavljati na 25 h lovne površine. Praksa je pokazala da su najbolja solišta koja su snabdjevena kamenomsolju.
Zato kolege lovci ako niste napravili solište i stavili sol u lovište i sa riječi na djela.

RAZVRSTAVANJE DIVLJAČI
Pod zajedničkim nazivom divljač ubrajamo sve životinjske vrste u slobodnoj prirodi koje su navedene zakonima o lovstvu.
Divljač se razvrstava sa stanovništva:
1. nauke
2. zakona
3. lovstva

NAUČNO RAZVRSTAVANJE
Naučno razvrstavanje divljači djeli se na: koljena, razrede, redove, porodice i vrste unutar kojih postoje podkoljena, podrazredi, podredovi,pod porodice, podvrste i varijacije.

ZAKONSKO RAZVRSTAVANJE
Zakon divljač djeli na:
1. zaštićenu
2. nezaštićenu

U grupi zakonom zaštićene divljači nalaze se vrste pod trajnom, privremenom, i povremenom zaštitom.

Trajno zaštićene su one vrste koje se uopšte nesmiju loviti. Njihova brojnost je u pravilu mala, a sve štete koju ova divljač učini nadoknađuje onaj ko je trajnu zaštitu utvrdio.

Privremeno je zaštićena ona divljač koja se na određenom lovištu kroz određeni broj godina nesmije loviti. Ovaj vid zabrane se utvrđuje za manji broj godina i na manjim prostorima i to za one vrste divljači koje su u očiglednom manjku u odnosu na realne kapacitete lovišta.

Povremeno (lovostajem) zaštićena je ona divljač koja se nesmije loviti u određenom periodu godine. Ova zabrana se utvrđuje za period reprodukcije ili odgoja mladunaca kako bi taj proces protekao što povoljnije za divljač.

U grupu nezaštićene divljači ubrajaju se sve one vrste na koje je dozvoljen lov tokom cijele godine. To su obično vrste koje čine velike štete, a velika im je brojnost.
U nezaštićenu divljač ubrajamo (neke vrste, a ima ih još) vuka, tvora, lisicu, divlju mačku, sivu vranu, svraku ...

PODJELA DIVLJAČI SA LOVAČKOG STANIŠTA
Sa ovog staništa divljač se dijeli na:
1. divljač visokog lova
2. divljač niskog lova

U divljač visokog lova ubrajamo sve one vrste kod kojih činu odstrela mora predhoditi pažljivo osmatranje jedinke. A sam odstrel se mora izvršiti puškom kuglarom, zato što ona omogučava preciznije i efikasnije učinke.
To je uglavnom krupna, dlakava i pernata divljač naših lovišta.

U divljač niskog lova ubrajamo sve ostale vrste, uglavnom sitnije divljači, koja se lovi puškom sačmarom.

TRAGOVI DIVLJAÈI

Svaka divljaè, obavljanjem svojih životnih aktivnosti, ostavlja dokaze svog postojanja. Te dokaze nazivamo tragovima. Zavisno od toga kojim ih dijelovima tijela ostavljaju tragove možemo grupisati u:
- tragove udova
- tragove zuba i kljova
- tragove rogova
- tragove izmetina
- mirisne tragove
Lovci se koriste vidljivim tragovima, a lovaèki psi mirisnim tragovima.


TRAGOVI UDOVA

Graða tijela utièe na naèin hoda pojedine divljaèi, a tragovi su direktno ovisni od graðe nogu i naèina hoda. Po graði tijela divljaè možemo podijeliti u tri grupe:
1. Divljaè kod koje je dužina nogu proporcionalna dužini tijela (jeleni, srne, divokoze, divlje svinje, rod pasa)
2. Divljaè kod koje su prednje noge kraæe nego zadnje (zec, vjeverica)
3. Divljaè kod koje su noge prekratke u odnosu na dužinu tijela (jazavac, kuna, lisica)
Kod divljaèi iz prve grupe razlikuje se korak, kas, trk. Kod koraka su tragovi okomito na smjer kretanja dosta razmaknuti, gdje tragove prednjih nogu skoro prekrivaju tragovi zadnjih nogu. Kod kasa su tragovi manje razmaknuti (nešto su uži), a kod trka su najuži. Kod kasa tragovi zadnjih nogu leže pred tragovima prednjih nogu, a kod trka tragovi prednjih nogu stoje jedan iza drugog, a stražnjih skoro ili sasvim jedan pokraj drugog.
Kod divokoza raspoznajemo trag desne i lijeve noge po otiscima papaka, jer su unutrašnji papci uvijek nešto više istrošeni i zato kraæi.
Kod divljaèi iz druge grupe karakteristièan je naèin kretanja – skakutanja. Ova divljaè se uvijek kreæe lakšim i bržim skakutanjem. Tragovi prednjih nogu stoje uvijek jedan iza drugog i nalaze se uvijek iza tragova zadnjih nogu, koji su jedan pored drugog. Otisci zadnjih nogu su veæi od otisaka prednjih nogu.
Divljaè iz treæe grupe kreæe se uglavnom skakanjem, a ponekad i korakom. Prilikom kretanja korakom pokrivaju se tragovi zadnjih sa tragovima prednjih nogu. Kod skakanja tragovi zadnjih nogu padaju nešto malo ispred tragova prednjih nogu.
Ptice svojim dužim ili kraæim korakom na tlu ostavljaju otiske svojih nogu pri kretanju. Veæina njih prilikom polijetanja ili slijetanja na zemlju, naroèito na snijegu, ostavlja otiske krila. Na snijegu ostavljaju otiske i repom. To se posebno odnosi na fazana.


TRAGOVI ZUBA I KLJUNA

Prilikom uzimanja hrane divljaè ostavlja ove tragove, prilikom odgrizanja granèica, pupova, gulenjem kore na drveæu, pasenjem trave (srna i zec).
Tragove fazanskog kljuna možemo naæi na nekom poljoprivrednom zemljištu, a tragove kljuna šljuke na vlažnoj podlozi, jer šljuka traži hranu u zemlji.





TRAGOVI ROGOVA

U vrijeme èišæenja èupe jeleni i srndaæi trljaju svojim rogovima o tanja stabla, gdje ostaje kora djelimièno oguljena. Jelen svojim rogovljem ošteæuje stabla na veæoj visini od srndaæa.


TRAGOVI IZMETINA

Nesvarljive sastojke divljaè izbacuje u vidu izmeta. Zavisno od oblika izmetine divljaè razvrstavamo u sljedeæe grupe:
- kobasièasti izmeti (divlja svinja, jazavac, lisica, kuna i porodice koka),
- okrugle izmetine (zec),
- ovalne izmetine (srna, jeleni, divokoze),
- izmetine neodreðenog oblika (vuk).


MIRISNI TRAGOVI

Svaka divljaè iza sebe ostavlja mirisne tragove iz posebnih žlijezda, a ptice iz trtiène žlijezde.
Jelen ispod oèiju ima žlijezdu “suzište” koja izluèuje miris u vrijeme parenja. “Potkoljena” žlijezda ostavlja mirisni trag na travi i grmlju. “Repna” žlijezda je pri korijenu repa i nabubri u vrijeme parenja.
Srndaæ na vrhu èela izmeðu rožišta ima “èeonu” žlijezdu èijim mirisom obilježava svoj rejon. Srneæa divljaè ima “meðuprsnu” žlijezdu koja se nalazi iznad papaka stražnjih nogu i njen miris obilježava trag. Žlijezda “potkoljenica” kod srneæe divljaèi, kao i kod jelena, ostavlja miris na travi i grmlju.
Divojarac ima “tjemene” žlijezde koje se nalaze neposredno iza svakog roga. One otièu u vrijeme parenja i izluèuju smeðu ljepljivu masu intenzivnog mirisa.
Zec ima “podrepnu” žlijezdu ispod èmara, “obraznu” žlijezdu na unutrašnjoj strani obraza i “pigmentsku” žlijezdu u koži blizu vrha nosa kojima ostavlja miris prilikom sjedenja ili kretanja.
Lisica ima “nadrepnu” žlijezdu koju lovci popularno zovu “ljubica” (viola), jer joj je miris slièan mirisu ljubièice. “Podrepna” žlijezda je blizu èmara, “tabanske” žlijezde nalaze se na tabanima prednjih i zadnjih nogu.
Jazavac ima “podrepnu” žlijezdu ispod èmara, èijim mirisom oznaèava ulaz u jazbinu. “Tabanske” žlijezde kod zvijeri oznaèavaju njihov trag.
“Smradne” žlijezde kod tvora i velike lasice ne oznaèavaju trag, veæ služe za odbranu.


KARAKTERISTIKE TRAGOVA
VAŽNIJIH VRSTA DIVLJAÈI

Divljaè svojim naèinom života i svojim kretanjem ostavlja cijeli niz tragova raznih vrsta i intenziteta, od kojih su neki dostupni svakome, neki iskusnim lovcima, a neki samo lovaèkim psima. Lovaèka struènost ne može biti potpuna bez dobrog poznavanja tragova divljaèi. To omoguæuje ustanovljenje postojanja odreðene vrste divljaèi, prebrojavanje divljaèi, te ispravno organizovanje lova i gazdovanje lovištem.

Medvjed
Ostavlja tragove stopala sliène tragu bosonogog èovjeka, samo što još imaju otisci kandži. Pravi štete na žitima, voækama. Ponekad napada stoku. Od vrste korištene hrane izbacuje izmet slièan kravljem ili teleæem. Pravi derotine i grebotine na stablima (naroèito na smrèi i jeli) kandžama i zubima.

Divlja svinja
Tragove papaka i zapapaka divlje svinje lako je prepoznati. Svojim naèinom života ostavlja još cijeli niz tragova raznih vrsta: štete na krompirištima, kukuruzištima, izrovana zemlja na njivama i pašnjacima, u barama se “kaljiža”. Ostavlja tragove blata i dlaka na pojedinim stablima kuda se kreæe. Zimi cijelo krdo ide istom prtinom. Stariji veprovi su mahom samci.
U lovištu gdje ima jelenske divljaèi, zbog sliènosti tragova, trag divlje svinje raspoznajemo po tome što se iza papaka nalaze i zapapci (kod starije divlje svinje). Otisci divlje svinje su najèešæe nejednake dužine papaka.

Vuk
Prisustvo vuka u lovištu i okolini uznemiruje svu vrstu divljaèi – naroèito srneæu divljaè. Domaæe životinje su takoðe uznemirene – naroèito goveda i konji.
Tragovi vukova “vukojedine” – ostaci prièinjenih šteta na divljaèi i domaæoj stoci govore o prisustvu vukova. Zimi su “vukojedine” uoèljivije, kada se nalaze èitava “krvava guvna” bogata tragovima vuèjih šapa.
Tragovi šapa vuka su slièni tragu šapa velikog psa. Dobar struènjak ih ipak može lako razlikovati. Vuèji tragovi su na istoj podlozi jaèe izraženi nego u psa. Kod vuka se uvijek jasno raspoznaje taban i èetiri jastuèiæa od prsta, pri èemu je cijeli otisak uži i duži. Kod psa je širi, jedva malo duži od širine šape. Tragovi šapa vuka teku u jednoj liniji u pravcu kretanja – taèno noga za nogom, dok su tragovi psa u “cik – cak” poretku. Èopor vukova u hodu ostavlja samo jedan trag, jer idu za predvodnikom taèno “u stopu”, pa nas može zavarati da se radi samo o jednom vuku. Kad se taj trag prati moæi æe se naiæi na “razlaz” kada se spremaju za lov. Izmeti kod vuka skoro uvijek imaju u sebi vidljive dlake od divljaèi ili ovaca, što kod psa nije sluèaj.

Lisica
Tragovi šapa lisice su slièni tragovima šapa malog psa. Pri blagom trku ostavlja “cik – cak” otisak. Izmetine lisice se lako nalaze, jer ih ona ostavlja na putevima i stazama, na stijenama, golim brežuljcima, rubovima oranica odakle osmatra i kuda se kreæe. Izmetine su gotovo uvijek sa dlaèicama od požderane divljaèi, a najèešæe su tamne boje promjera 1–5 cm sa ušiljenim krajevima. Ispred lisièijih rupa nalaze se ostaci njenog lova – zeèije šape, papci lanadi, ostaci perja ptica ili domaæe peradi.

Kuna zlatica i bjelica
Otisci tragova kod kune u normalnom hodu su “parni” sa nešto naprijed postavljenom desnom šapom. U normalnom hodu kune skoro taèno stavljaju tragove zadnjih šapa u prednje. Samo pri užurbanom hodu, pri traženju plijena ili pri bježanju, ostavlja trokutan ili ”zeèiji” raspored tragova. Izmetina kune je duguljasta, kao mali prst i na kraju zašiljena, puna dlaka, košèica i perja.

Zec
Ostavlja više vidljivih tragova o svom prisustvu. U mrazno – zimsko doba naðu se oglodane mladice prelomljenih tankih grana, ali i mladica voæaka. U nedostatku hrane – zimi zna guliti koru na stablima mladih voæaka što nanosi štetu. Na mjestima zadržavanja ostavlja svoje tipiène zelenkaste ili sive okruglo – spljoštene “brabonjke”.
Zeèiji trag je toliko tipièan, da se i za ostalu divljaè koja ostavlja slièan trag kaže da ostavlja “zeèiji” raspored tragova.
Bez obzira da li hoda ili trèi zec skakuæe, pri èemu se odbacuje zadnjim dužim šapama na prednje, a zatim opkoraèuje prednje šape i ispred njih stavlja ih uporedo. Otisci prednjih šapa su manji, jer su i one manje i postavljene su jedna za drugom.