Divlja curka - Tuka
Opsti izgled i vazne karakteristike
Divlja curka je najveca pernata lovna divljac porodice koka /Galliformes/. Curka je dugacka do 86 centimetara. Rep joj je veoma kratak ima duzinu od 20 do 25 cm, prema vrhu siljat i pepeljasto-sive je boje. Raspon krila joj je od 110 - 130 cm.
Curka je teska od 6 - 8 kilograma. Zenke su redovito manje i lakse tjelasne tezine od muzjaka. Muzjak je dugacak od 100 - 125 cm, a raspon krila mu se krece od 120 - 150 cm. Rep kod muzjaka je karkteristican iveoma lijepo izglega kad ga raspuse, dugacak je od 25 do 35 cm u kojem ima od 27 do 30 lijepo slozenih pera. Osnovna boja perja im je tamno-mrka s izrazitim metalnim sjajem, sto je primjetno kod oba spola, narocito za vrijeme parenja. Kod muzijaka na pocetku cela nalazi se valjkasta kozna izraslina, u toku parenja promjenjive je velicine i visi preko kljuna. Na glavi i vratu je gola naborana koza i crvenkaste je boje. Kod muzjaka na grudima nalazi se jedan bic pera duzine od 8 do 10 cm. Noge su im dugacke od 25 - 35 cm i narandzasto-sive boje.
Porijeklo i zivotni prostor
Naseljavanje svake vrste divljači u lovišta, bez obzira da li je u pitanju autohtona (domaća) i alohtona (strana) vrsta divljači prethodi multidisplicirana analiza svih aspekata ovakvog poduhvata, izradi programa naseljavanja, saglasnosti državnih organa, kada se radi o stranoj vrsti ili vrstama divljači, dobra obuka osoblja i prirema terena namijenjenog za naseljavanje. Prvi pokušaji unošenja divlje ćurke u Evropu se vezuju za godinu 1880, kada su matična jata ispuštena u prostor šumske uprave Graffeneg u Austriji. Kasnije je to ponovljeno i u Mađarskoj, u lovištima Slovačke i Češke. Svakako bi bilo poželjno da naši lovni stručnjaci ispitaju uspjeh i današnje stanje tih populacija. Svojevremeno je Institut Za šumarstvo i lovstvo iz Beograda, uz podršku Sekretarijata za poljoprivredu i šumarstvo Srbije i Lovačkih saveza Jugoslavije i Srbije u okviru „Američkog programa” unio u lovišta na području Aleksinca i Valjeva u to vrijeme novu vrstu krupne pernate divljači na prostorima nekadašnje Jugoslavije, unio je Američku divlju ćurku (Meleagris gallopavo). Program je realizovan uvozom odraslih američkih ćurki iz Sjeverne Amerike, na više lokacija i u različitim područjima u Srbiji – Aleksinac, Valjevo, Ub, Topola, Petrovac na Mlavi...neki od ovih programa su se održali i do danas, većina ih je nestala – uglavnom zbog ljudskog faktora i izlovljavanja. Inače američka divlja ćurka ne ugrožava nijednu autohtonu životinjsku vrstu kod nas, ne šteti poljoprivredi i šumarstvu a visok stepen prirodnog prirasta u divljini je čini ekonomski, u smislu lovnog turizma, veoma interesantnom i atraktivnom vrstom divljači – naročito na terenima iznad 400m nadmorske visine.
Curka je stanarica i zadrzava se u porodicnim jatima do dvadeset jedinki u podrucju gnjezdenja. Veoma je oprezna i plasljiva ptica, otkriva brzo svaku pojavu, nerado se dize u zdrak, ustrajno i brzo trci. Noc provodi na granama ispod krosnje stabala. Divlja curka zivi najcesce u bjelogoricnim, a ponegde se nalazi i u mjesovitim sumama sa proplancima i brezuljcima obraslim grmljem i sikarama uz potoke.
Izhrana
Divlja curka se hrane sa biljnom i zivotinjskom hranom sto znaci da je svezder. Hranu trazi iskljucivo na zemlji i to: raznim plodovima sumskog drveca i grmlja /pitomi kesten, zir, drenina, gloginja, trnina, brekinja i drugo/ krupnim insektima i raznim bezkicmenjacima.
Parenje
Divlja curka pocinje se pariti pocetkom proljeca. Muzjaci su poligamski i izgledaju u punom sjaju. Perje im blista na suncanom vremenu, koza nabrekne na glavi i vratu. Pusu se, krila rasire do zemlje s cvrstim perima, uz prigusen zvuk privuku nekoliko zenki s kojima se pari. Nakon parenja zenka se gnijezdi u visokoj travi siprazju, na zemlji u udubljenju zenka pravi gnijezdo od trave i svoga perja. U toku maja jednom godisnje zenka snese od 9 - 16 zuckastih jaja sa smedim pjegama, na kojima zenka lezi od 26 - 28 dana. Mladi kada se izlezu iz jaja, potrkuse, brzo rastu i odmah slede svoju majku, nakon 15 dana samostalno traze hranu i uzlijecu na drvece gdje poslije toga postaju samostalni.
Zivotni vijek
Divlja curka zivi do 8 godina.
Prirodni neprijatelji
Divlja curke ima veliki broj prirodnih neprijatelja, a najcesci su: vukovi, lisice, kune i mnoge ptice grabljivice.
Lov
Lovna sezona na divlje curke pocinje od 1. oktobra i tarje do kraja decembra. Curke se love cekanjem, gdje se i najvise nalaze. Istina je da su curke veoma osjetljive i na vrijeme uocavaju svaku pojvu opasnosti i brzo se skriva u gustis, tesko dostupnom rastinju, zato svaki lovac mora biti smiren i strpljiv kada je na ceki, a posebno vrijedi to za mladog lovca. Vece grupe na ovu vrstu pernate divljaci nedaju veliki uspjeh u lovu, kao pojedinci i manje grupe od dva-tri lovca. Divlja curka se gada sitnom sacmom, precnika 4 milmetra na rastojanju do 50 metara.
Meso
Divlja curka ima mnogo ukusno i kvalitetno meso koje je jako cijenjeno kod mnogih lovaca koji je love i koriste u svome kulinarskom jelovniku.
Thanksgiving - Dan zahvalnosti u Americi
Amerikanci danas slave specifičan praznik nazvan Thanksgiving. Praznik kojeg su prihvatili svi bez obzira odakle su i kada stigli u Ameriku. Slavi se uz pečenu ćurku i dosta hrane. Thanksgiving, Dan zahvalnosti vuče korjene od prvih engleskih doseljenika i u biti slavi zajednicu različitih kultura.
Na brodu Mayflower, na kojem su iz Engleske putovali prema istočnoj obali Amerike, kolonisti su bili podjeljeni na, kako su to nazvali Svece i Strance. Došavši u novi svijet nakon 66 dana teškog putovanja preko okeana, davne 1621. složili su se da uspostave jednakost medju članovima zajednice, i prihvatili su zajednički naziv Pilgrims - hodočasnici.
Naselili su se u luci kojoj su dali ime Plymouth u današnjoj državi Massachusetts, ali su prvi zanos i sreću uskoro pomutile teškoće u pribavljanju hrane.
Spasili su ih lokalni indijanci, koji su im pomogli sa hranom, naučili ih kako da uzgajaju kukuruz i drugo domaće povrće. Kada su hodočasnici, sljedeće jeseni uzgojili dovoljno da mogu preživiti predstojeću zimu proslavili su to uz trpezu sa svojim susjedima Indijancima, a na trpezi je, uz ostalo, bila i divlja ćurka.
Vremenom je to postala tradcija širom Amerike, kao i parade robne kuće Macy -s u New Yorku tim poodom. Postao je to praznik zahvalnosti, slavljenja zajednice različitih kultura, a ćurka je postala neizostavni dio praznične večere. Abraham Lincol je ustanovio da se taj praznik slavi posljednjeg četvrtka u novembru, a 1939. godine, sobzirom da je povremeno bivalo pet četvrtaka u novembru, predsjednik Franklin Roosevelt je odredio da se Thanksgiving slavi četvrtog četvrtka u novembru. Ove godine je to 25. novembar.
Danas se, naravno jedu uzgojene ćurke, kojima je američkim federalnim zakonom zabranjeno davati hormone, i uglavnom se uzgajaju prirodno, bez dodatnih kemikalija. Predsjednik Sjedinjenih Država svake godine na posebnoj ceremoniji poštedi dvije ćurke, a milioni drugih ispune trpeze na porodičnim okupljanjima, i na humanitarnim večerama koje se organiziraju za ljude u nevolji.
Ćurka inače potiče sa američkog tla, i ljudi su joj ovdje toliko zahvalni, da je 1700-tih jedan od osnivača američke nacije, Benjamin Frenklin želio da ćurka, umjesto američkog orla, bude simbol Sjedinjenih Država.
