HRVATSKI OVČAR

Mali pas velikog srca.

Jeli moze nesto vise o hrvatskom ovcaru hvala.

Evo standard:

FCI Standard No. 277

PORIJEKLO: Republika Hrvatska

DATUM IZDAVANJA VAŽEĆEG STANDARDA: 23.6.1969

NAMJENA: Ova pasmina posjeduje odličan nasljedni ovčarski instinkt za upravljanje sa svim vrstama domaćih životinja, no također može se lako školovati za razne pseće sportove. Hrvatski ovčar može biti odličan pas čuvar, ali i umiljati kućni ljubimac.

FCI KLASIFIKACIJA: Grupa 1. Ovčarski i govedarski psi (bez Švicarskih govedarskih pasa)
Sekcija 1. Ovčarski psi
Bez radnih ispita

OPĆI IZGLED : Hrvatski ovčar je pas na donjoj granici srednje visine. Osnovna mu je boja crna. Karakterizira ga kratka dlaka na glavi i nogama.

PONAŠANJE/TEMPERAMENT: Živahan je, pažljiv, skroman i lako poučljiv pastirski pas.

VAŽNE MJERE: Pas je nešto izduženog pravokutnog oblika, oko 10% je dulji od visine u grebenu.

GLAVA
LUBANJSKI DIO:
Općenito: Glava je relativno laka, suha i klinastog je oblika. Gubica se prema lubanjskom dijelu odnosi kao 9 : 11. Ukupna duljina glave je oko 20 cm.
Lubanja: Lubanjski dio je ovalan i prelazi klinasto u gubicu. Očni lukovi nisu izraženi. Obrazi su zaobljeni. Čeona brazda nije izražena. Tjemeni greben može biti izražen.
Stop: Slabo izražen.

LIČNI DIO:
Njuška: Uvijek crna, ne odskače od linije nosnog hrpta.
Gubica: Suha. Nosni hrbat je ravan i klinasto je produženje lubanjskog dijela glave. Donja vilica je dobro razvijena i čini skladnu cjelinu sa linijom nosnog hrpta. Gubica nije ni šiljasta ni tupasta.
Zubalo: Dobro razvijeno, potpuno i škarasto. Nije poželjno ako je klještasto, ali je dozvoljeno.
Usnice: Suhe, prilegnute, elastične i izvana crno pigmentirane. Usni kutovi su zatvoreni.
Oči: Smeđe do crne, srednje veličine, bademastog oblika, živahnog izgleda, ravno položene. Rubovi očnih kapaka su tamno pigmentirani. Kapci su priljubljeni uz oči.
Uške: Nešto postrance nasađene, trokutastog oblika, srednje veličine, uspravne ili poluuspravne. Poželjnije su uspravne uši. Kupiranje nije dozvoljeno.
VRAT: Nešto podignut nad leđnom linijom, a gornja i donja linija vrata su ravne. Umjereno je dug, srednje snažan, dubok, dobro zaobljen, mišićav. Koža vrata je gusto odlakana i bez nabora.

TIJELO
Greben: Nije izražen. Prijelaz u vrat je postupan.
Leđa: Kratka, ravna i mišićava.
Slabine: Slabinski dio je kratak i dobro povezan.
Prsa: Srednje duga, dosta široka i duboka. Rebra su svedena, grudi slabo izražene. Prijelaz u vrat je u ravnoj liniji.
Trbuh: Blago usukan. Slabine su ispunjene i čvrste.
Sapi: Srednje duge, u blagom padu, mišićave i primjereno široke.

REP: Srednje visoko nasađen, gusto i dugo odlakan, u mirovanju opušten ili nošen u liniji leđa. U afektu je podignut iznad linije leđa. Postoji urođena bezrepost, ili se rep kupira tako da kod odraslog psa iznosi 4 cm.

UDOVI
PREDNJI DIO: Kutovi prednjih nogu su otvoreniji, stav strmiji. Noge su ravne, srednje duge, gledano sprijeda paralelne. Lopatica je srednje duljine, nešto strmije postavljena, dobro mišićava. Nadlaktica je relativno kratka. Podlaktica je duga, mišićava. Kosti su lakše.
Šaplje je suho i ne ističe se. Došaplje je kratko, ne posve okomito na tlo. Šape su male, čvrste, poluzečje. Prsti su skupljeni, dobro i čvrsto pojastučeni. Nokti su crni ili sivi.

STRAŽNI DIO : Stražnje noge su srednje otvorenih kutova. Gledane straga međusobno su paralelne. Potkoljenica je dulja. Stegno je srednje širine, mišićavo. Skočni zglob je niži, suh i dobro izražen, srednje otvorenog kuta.
Stražnje šape su iste kao i prednje, male i čvrste, no nešto izduženije. Čaporci se uklanjaju.

HOD/KRETANJE: Hrvatski ovčar se kreće živahnim kasom, a korak mu je umjereno dug.

DLAKA: Duljina dlake na leđima je od 7 do 14 cm. Lični dio glave je uvijek kratko odlakan. I uši su s vanjske strane kratko odlakane dok su iznutra obrasle duljom dlakom. Stražnja strana prednjih nogu je dulje odlakana do šaplja. Stražnje noge su gaćaste do skočnog zgloba. Dlaka je relativno meka, valovita do potpuno kovrčasta. Ne smije biti vunasta. Poddlaka mora biti gusta.

BOJA: Temeljna boja dlake je crna. Dopuštaju se pojedine bijele dlake. Bijele oznake na glavi, tijelu i repu nisu dopuštene, dok su dopuštene na grlu, grudima i prsima. Bijele oznake na prstima i nogama dopuštene su, ali nepoželjne.

VISINA: Visina u grebenu kod mužjaka i kod ženke je 40 do 50 cm.


GREŠKE: Hrvatskog ovčara isključuju slijedeće greške:
1. Svaka druga boja njuške osim crne;
2. Manjak dva i više premolara (PM1);
3. Predgriz ili podgriz;
4. Svijetle i albino oči;
5. Potpuno viseće uši;
6. Potpuno vunasta i jako duga dlaka;
7. Dulje odlakano lice;
8. Bijele oznake na glavi, tijelu i repu;
9. Visina niža ili viša od propisane.

NAPOMENA: Muške životinje moraju imati dva naizgled normalna testisa potpuno spuštena u skrotu.

Preuzeto sa: http://bordercollie.hr/HOstandardhr.htm

Pa ovo ko pulin onda.

Pulini mogu biti i bijeli cini mi se. A da su slicni, slicni su.

Ovo je PULI


A ovo MUDI

srpskelegende ::

Pa ovo ko pulin onda.

Vaš ,,Vojvođanski Pulin,, nije ništa drugo nego HO,No nebi volio da neulazimo u neke bezvezne rasprave koji bi dovele do svađe.Pulin,Bujtar,Puli i još neki samo su nazivi HO po raznim djelovima Slavonije i Baranje pa čak i kod vas.Da nebi bilo zabune uz njih nalazile su se i druge slične pasmine HO kao što su Puli i Mudi.te je i između njih dolazilo do raznog križanja.Iako je standard HO napravljen odavno nije u selima se gledalo na njegov izgled i standard,najvažnije je bilo ono što i je. Pas koji je čuvao i tjerao ovce,svinje,krave i ostalu stoku sa pašnjaka i nazad.Te čuvanje kuće i imanja.Kod mene u selu do svojih 15-20 godina unazad još je bilo pojedinaca koji su tjerali svinje u polje,tako da sam imao prilike gledati te pse u radu.Imao sam i ja ženku HO vrhunskih odlika što u ljepoti što u radu.Samo napomena da je njena mater bila viceprvak u razredu mladih kuja u Briselu.No nije se dugo zadržala u dvorištu,stradala je pod gumama nekog nadobudnog vozača.Da mi je tada došao blizu i ako je stao nedaleko od mjesta udarca,neznaš što bi mu napravio.HO danas je više izložbeni pas jer sve je manje stoke koje idu na ispaše,mada po nekim selima je još uvjek zaposlem.
Jedna velika mana ovoga psa je ukoliko pas nije nečim zaposlen,postaje dosadan,laje na sve živo i neživo,postaje podmukao,spreman da ugrize iznenada bez povoda,agresivan.

ZvonarHR rekli bi dada aha,vozi konbajn i usput ti vasi hr-ovcari kako su nastali,vjerujem da neznas posto ga svrstavas u grupu sa pulinima i jos nesto imali veze madjarska sa pulinima.

kondorovlet ::

ZvonarHR rekli bi dada aha,vozi konbajn i usput ti vasi hr-ovcari kako su nastali,vjerujem da neznas posto ga svrstavas u grupu sa pulinima i jos nesto imali veze madjarska sa pulinima.

Polako polako,nestignem na sve strane.Za tvoju informaciju rođen sam i živim u srcu Slavonije iz centra odgoja i postanka HO. Vidim da ti se nesviđa to što sam napisao da je Vojvođanski pulin nastao od HO.Molio bi te da ponovo pročitaš moje pisanje.

Povijesni zapisi o hrvatskom ovčaru

U XIV stoljeću ispisuju se prvi podaci o hrvatskom ovčaru koji su nama poznati.

Đakovački Biskup Petar Horvat u svom zapisu iz 1374. godine navodi da su Hrvati ovog čobanskog psa doveli sa sobom prigodom seobe u novu postojbinu, te ga naziva CANIS PASTORALIS CROATICUS - Hrvatski čobanski pas. Navodi da je visok oko 3 pedlja /oko 45 cm/, da je obrastao srednjedugom kovrčavom dlakom, poluuspravnih ili uspravnih ušiju, te da je vrlo dobar za čuvanje svih domačih životinja.

Petar Bakić Đakovački biskup u svom rukopisu iz 1719. godine "O životu naroda i o stočarstvu u Đakovu i njegovoj okolici Ljeta gospodnjega 1719." također govori o hrvatskom ovčaru. U tom rukopisu ponavlja riječi Biskupa Petra iz 1374. i uz vlastiti opis tog psa navodi da se hrvatski ovčar nije promjenio od posljednjeg pominjanja (od 1374 do 1719.) i da je zadržao svoj oblik i vanjštinu kako ih je opisao Biskup Petar 1374.godine.

Upravitelj Crkvenih dobara Andrija Kečkemeti u svom izvješču "Izvješče o stočarstvu na Đakovačkom Spahiluku 1737.godine" piše na latinskom jeziku o hrvatskom ovčaru: "Hrvatskog su ovčara prema zapisima Đakovačkog biskupa Petra iz 1374.godine Hrvati za vrijeme seobe doveli sobom iz svoje prvotne domovine u Hrvatsku, i on se uzgaja od doseljenja do danas. Pas je visok oko 3 pedlja /oko 45 cm/, obrastao je srednjedugom kovrčavom dlakom crne boje, a glava mu je obrasla kratkom dlakom.Ima uspravne ili poluuspravne uši. Ovaj pas čuva sve vrste stoke, a odličan je i kao kučni pas čuvar."

Franjo Klein, Upravitelj i Ranarnik Biskupskog spahiluka u Đakovu daje u svom zapisu iz 1742.godine dosta iscrpan opis psa: "Hrvatski čobanski pas visok je oko 3 pedlja. Pokriven je kovrčavom dlakom crne boje. Dlaka je na glavi kratka, a na ostalom dijelu tijala srednje dužine. Njuška je šiljata, uši poluuspravne ili uspravne. Ovaj je pas vrlo darovit i za sve vrste stoke uporabljiv.". Prema zapisu Đakovačkog biskupa Petra iz 1374.godine koga kasnije pominje u svom rukopisu 1719. godine i Biskup Petar Bakić, ovog su psa Hrvati za vrijeme seoba doveli u novu postojbinu Hrvatsku, te su s njime do današnjeg dana kao pastiri služili i dali mu ime Hrvatski čobanski pas.

Đakovački Kanonik i Upravitelj Biskupskih dobara u Đakovu, Petar Lukić u svom izvješču "O stanju stočarstva Spahiluka Biskupije Đakovačke i njegove okolice 1752. godine" piše na latinskom jeziku: Za stočarstvo Đakovštine od velike je važnosti hrvatski čobanski pas.Taj pas čuva stada ovaca, koza, svinja, goveda i konja. Visok je oko 3 pedlja, crne do sivocrne boje, kitnjastog repa, a nekoji se ošteni i bez repa. Obrastao je srednje dugom, ravnom do kovrčavom dlakom. Glava do ušiju obrasla je kratkom dlakom. Ima špicastu njušku, te stršeće ili polu-stršeće uši. Oblik glave mu je kao u lisice. Vrlo je dobar i kao kučni pas. Prema Bakiću, tog su psa naši preci doveli sobom iz prvotne domovine prigodom seobe u ove krajeve. Ovaj se pas uzgaja od doseljenja u cijeloj Hrvatskoj i on je najbrojnija pasmina pasa u Hrvatskoj.

Kasniji pisani podaci o hrvatskom ovčaru potječu iz 1854. godine. Autor pisanja je Dr.Franjo Bertić, kotarski veterinar u Đakovu /veterinar i liječnik/. U svojoj brošuri "O obstajanju ergele u Đakovu" navodi da ergele čuvaju psi hrvatski ovčari, koji su vrlo dobri i kao kučni psi. Kod opisa psa navodi kako je taj pas visok 40-50 cm, te da mu je dlaka crne boje srednje duga i kovrčava. Da mu je glava obrasla kratkom dlakom stršečih i polustršečih ušiju. Njuška mu je malo zašiljena, rep mu je malo kitnjast ili se ošteni bez repa. Bertić dalje navodi da su svojstva tog psa dobro ustaljena, jer da mu se vanjština kroz posljednjih stotinu godina nije promjenila, odnosno da je taj pas ostao isti kako ga opisuje Đakovački biskup Petar Lukić prije jednog stoljeća. Prema Bertiću, svi psi koji su se tada držali u selima Đakovačkog kotara, osim crvenkastožučkastih lisastoputastih lovačkih pasa bili su hrvatski ovčari.Govori činjenica da gotovo svi autori napisa o hrvatskom ovčaru, domaći i strani, tvrde da je hrvatski ovčar stigao s prvim hrvatskim plemenima oko VII stoljeća p.K. na područje današnje Hrvatske.
Poznato je, međutim, da nisu sva Hrvatska plemena došla na ovo, današnje područje, već su se neka stopila s drugim narodima ili su jednostavno lagano izumirali. Odatle vjerovatno i neki psi koji su vrlo slični našem hrvatskom ovčaru. Među njima je svakako luks - pas iz bivšeg sovjetskog saveza (prema nekim autorima), te mađarski mudi - koji je nastao izravno od hrvatskog ovčara, a vjerovatno krvi hrvatskog ovčara imaju i neki sjeverno i srednjeevropski ps,i poput švedskog špica - šiperkia.
Najveća sličnost postoji s dvije pasmine, mudijem koji je niži od našeg i javlja se u više boja, ima rep i uspravne uši. Vrlo je sličan, te se lako može, tko ih ne poznaje, zamjeniti. Druga pasmina je Šiperki-koji je niži dosta od našeg psa, javlja se u crnoj boji, ima uspravne uši, srednje duge i ravne dlake, a šteni se bez repa.Puli kao pasmina, što se često veže uz hrvatskog ovčara, osim korjena imena PULI (našeg psa zovu PULIN) nema više ništa zajedničko. Čak ni oblika.Na kraju treba reći da je hrvatski ovčar jedini i vječan, a svaka sličnost može se tražiti sa psima koji su nastali na putu seobe hrvatskih plemena iz prvotne domovine u današnju, a nikako da je naš pas nastao od nekog već priznatog psa.
Hrvatski ovčar je starohrvatska pasmina pasa nastala kao dugogodišnji odabir najboljih pasa koji su služili za ovčarenje, te kao takav, uz neznatna križanja s drugim psima, stigao iz prvotne domovine s prvim hrvatskim plemenima u današnju Hrvatsku. Kao takvog mi smo ga pokazali svijetu, on ga je prepoznao i priznao kao pasminu 1969. godine.
Ako te još toga zanima, znam čovjeka,sada je več preko 80godina koji i danas posjeduje vrhunske HO i kroz rad i kroz ljepotu.Čovjek ima staru bilježnicu u koju je vodio sve o psima, koliko ih je imao,imena,kome su prodani ( ime i prezime novog vlasnika) ,gdje su prodani( mjesto ) Jednom smo tako pričali o tim psima i onda mi je pokazao tu bilježnicu i to je jedan vrlo vrijedan zapis,jako puno pasa je upravo završilo na salašima Srijema, Bačke,Banata,Vojvodine. Gledajuči slike Vojvođanskog pulina koji bi trebao biti pokazni pas za daljnji rad,vidio sam sliku tipičnog HO.
Treba li još štogod napisati o HO

Dorel ::

Ovo je PULI


A ovo MUDI

Ne govorimu o PULI-ju nego o PULIN-u.
Pulin je ovo, a pulija si stavio u predhodnom postu

Ajde otvorite temu Vojvođanski pulin ako je nema.Da tamo pišemo o tom psu a ne ovdje.

Druze, nemoj se nervirati. Nece nikad svaki post na forumu biti 'ontopic'
A ja nemam zasto otvoriti temu o Vojvodjanskom pulinu, jer se ne razumijem u tu rassu, kao ni u hrvatskog ovcara, ali znam kako izgleda
Samo sam htjela forumasu koji je postavio slike pulija da pokazem da je zamijenio madjarskog pulija i vojvodjanskog pulina.
Pozdrav

Nema sekiracije,da zbog toga dobijem bore po čelu.